Da, mislio sam da će me zaobići opet ta ista usamljenost proteklih dana, i da ću joj pobjeći i nestati, možda i s lica zemlje... Ali nikako... i mrzim sebe što sam tako drag, i romantičan... Pokušavam stalno i stalno me netko odbija, već sam i umoran od svih tih glupih pokušaja, i ljut na sebe jer iskreno trebam nekoga, a taj netko nikako da dolazi... Možda se previše trudim, možda previše tražim, neki tuđi zagrljaj, i tuđe poljupce kradem pogledom želeći da postanu moji... zar tražim previše?
i kaKO da se riješim tih tužnih misli? Umoran sam, tumarajući do iznemoglosti ovim sumornim ulicama Zagreba... Meni treba odmora u zagrljaju, u poljupcu.. Zar tražim previše?
Post je objavljen 10.03.2007. u 13:41 sati.