ovo je sve počelo kao nešto gdje me nitko neće znati i gdje ću slobodno moći izražavati svoje misli. no, kako to već biva, saznala je hrpa ljudi za ovo moje šaruckanje po netu i jebiga. nestalo je one čarolije... imam još puno toga za reć, naravno da imam... ali nisam toliko željna pažnje pa da iznosim neke osobne dileme i filozofije pred hrpom ljudi koja zna tko sam... i što sad?
da pričam o društvu danas, o modi i masovnim medijima, o životinjskom carstvu? ... ili da tražim smješne stvari po netu i zaljepim ih uredno svaki tjedan tu pa da Vi, dragi čitatelji, imate nešto novo za vidjet'... u biti, ono što hoću reć' da se polako gubi moja ideja o svemu ovome... razmišljala sam o tome da izbrišem blog... u biti, nikad mi nije bilo jasno zašto bi netko brisao blog, pogotovo ako je dobar, al, sad kužim... uglavnom, to se neće još zasad dogoditi, ali moglo bi u narednom vremenu...
dotad, evo još jedna pričica...
kada pravila postanu važnija
... letjeti, htjela je... kao orao kojeg je vidjela kada je jednom s obitelji putovala k rodbini na selo... bila je ljubomorna na njegovu sreću... mogao je odlaziti i dolaziti kad je htio... nitko mu nije nikad govorio: 'ne možeš tamo, tamo je opasno..' 'uspori, ideš prebrzo...' 'kako možeš biti tako okrutan...' bio je slobodan, nesputan... životinja...
'pa... i ja sam životinja' rekla je naglas dok je nervozno čeprkala po pramenu kose koji je stršio. žene oko nje čudno su je pogledale...
... svega joj je bilo dosta. poželjela je samo pobjeći daleko... možda s još jednom dragom osobom... negdje gdje ih nitko ne bi prepoznao. ... negdje na jug. oduvijek je voljela sunce i more...
ali šta je tu je. došla je do ove točke i sada to mora i završiti.
... ali bilo ju je strah ... svega. tih vrata sa kojih nije mogla skinuti pogled... i onoga što je čeka iza njih...
tako je željela da je majka sada kraj nje... voljela je majku... vidjela je u njoj sve što u sebi nikad nije mogla pronaći. možda ju je baš zato toliko i cijenila... ali koliko ju je voljela, toliko ju je sada boljela pomisao na nju... još uvijek joj nije bilo jasno kako joj je mogla samo tako okrenuti leđa... mada je znala da je oduvijek slijepo slijedila pravila koje je postavljala Crkva, duboko u sebi nadala se da bi ih možda mogla zanemariti i biti uz nju...
jedna suza joj je kriomice kliznula niz obraz... sjetila se kako kad netko plače kažu da suze neće pomoći... ali ova je suza bila teška kao da je nosila u sebi sve emocije ovoga svijeta... i pomogla je. da joj oprosti...
zatim je čula kako izgovaraju njeno ime... osjetila je kako ju je presjeklo, ali nije odugovlačila. ustala se sa stolice i hrabro zakoračala prema bijelim vratima... pogledom su je ispratile sve žene koje su ostale čekati... udahnula je duboko i ušla unutra. sjela je na plastičnu stolicu i bojažljivo pogledala čovjeka ispred sebe... on ju je gledao s negodovanjem, ali u očima mu se vidjelo ogromno strahopoštovanje koje je imao prema njoj...
' ... pa... jesi li sigurna da to želiš napraviti? zapamti, ako to napraviš više nema natrag...' rekao je u nadi da će je odgovoriti od svega... ali uzalud. jer ona je već davno prije odlučila i nije postojalo ništa što bi joj promijenilo mišljenje.
'da. učinite to.' odgovorila mu je i obećala si da će kad sve to prođe doći kući i sve ispričati majci. zatim će pokupiti stvari i otići...
Post je objavljen 10.03.2007. u 01:38 sati.