Tajna povijest rocka" obuhvaća 16 poglavlja, u rasponu od skladatelja 20. stoljeća kao što su Eric Satie ili John Cage pa preko garažnog rocka, Krautrocka, britanskog post-punka i američkog hardcorea do poglavlja o izvornim reperima ili pak producentima, koja s rockom nemaju ama baš nikakve veze, a i i vrlo je dvojbeno reći za neke od ovih bendova da su 'slabo poznati', pogotovo ako spadate u one koji iole ozbiljnije prate glazbu.
Nitijedno od tih poglavlja ne donosi ništa novo i revolucionarno, makar tu i tamo ima i zanimljivih anegdota, poput one kako je iz malog fanzina nastala slavna diskografska etiketa Sub Pop (jako mi se sviđa termin koji Sarig koristi za kazetu i fotokopirku kada kaže da su to bile 'dvije neopjevane heroine nezavisne kulture ranih '80-ih') ili pak kako su The Velvet Underground dobili ime po s/m knjizi koju je Tony Conrad našao na ulici, što na švedskom znači Hüsker Dü, podatak da je Serge Gainsbourg snimio spot o incestu i to ni više ni manje nego u krevetu s vlastitom kćerkom ili pak detalji poput onog da je Dottie, originalna bubnjarica Germsa iz prve postave, pravim imenom Belinda Carlisle, kasnije postala pop zvijezda, a Henry Rollins prije svog pjevačkog angažmana u Black Flagu bio prodavač sladoleda u Washingtonu.
Meni osobno najviše novih saznanja pružilo je poglavlje pod nazivom "Postindustrijska pustoš" u kojem se opisuju bendovi poput Throbbing Gristle, Einstürzende Neubauten, Birthday Party i Big Blacka.
Throbbing Gristle najznačajniji je bend za rani razvoj industriala. Nastao je iz radikalne performans skupine Coum Transmissions koju su činili Genesis P-orridge i Cosey Fanni Tutti. Na svojim nastupima prikazivali su tjelesne izlučevine, rabljene tampone, dijelove mrtvih životinja i fotografije gole Cosey, inače honorarne striptizete, kojima su pomakli granice opscenosti i tabua.
I dok su Throbbing Gristle djelovali više u smislu koncepta i imidža, Einstürzende Neubauten su industrial prakticirali u konkretno glazbenom smislu. Proizašli su iz dadaističkog umjetničkog i glazbenog pokreta u Berlinu, a predmeti kojima su se koristili u svrhu stvaranja zvukova uključuju pneumatske bušilice, limove, čekiće, lance, industrijske opruge, klima uređaje, stakla, kante za smeće, rezače lima i miješalice za beton. Na nastupu u Londonskom institutu za suvremenu umjetnost 1984. počeli su motornim pilama i pneumatskim bušilicama razarati pozornicu sve dok ravnatelj kazališta nije isključio struju!
U 'buntovne mame i druge bijesne žene' Sarig je smjestio Lydiu Lunch, radikalnu feminističku pjesnikinju koja je bila značajan uzor rockericama '90-ih poput Courtney Love i Kat Bjelland, zatim X-Ray Spex, najpoznatiji po petnaestogodišnjoj pjevačici s aparatićem za zube umjetničkog imena Poly Styrene, Slits i Raincoats čiji je vjerojatno najgorljiviji obožavatelj bio Kurt Cobain koj je zbog osjećaja dužnosti prema njima uvjerio svoju diskografsku kuću da im reizda sva tri studijska albuma.
Priču o kandidiranju Jella Biafre, politički osviještenog lidera Dead Kennedysa za gradonačelnika San Francisca vjerojatno svi već znaju, isto kao i značaj Iana MacKayea i njegove etikete Dischord za lokalnu scenu Washington D.C.-a. Pjesma njegovog prvog benda Minor Threata koja je izvršila velik utjecaj i prema kojoj se kasnije nazvao čitav jedan pokret bila je, naravno, "Straight Edge", a 1987. MacKaye i Guy Piccioto iz Rites Of Spring osnovali su Fugazi koji je postao savršen nasljednik washingtonskog hardcore zvuka. I samo jedna opaska uredniku hrvatskog izdanja koji u knjizi nije naveo da su i Fugazi svirali u Zagrebu i to 1990. u Galeriji SC-a.
Moram priznati da me knjiga malo razočarala, jer iako obuhvaća mnoge izvođače i glazbene pravce, ona je puno sličnija enciklopediji sa hrpom suhoparnih faktografskih podataka negoli knjizi o 'rock glazbi koju svi volimo'. Koliko god se Sarig trudio biti kronološki opsežan, on u svakom poglavlju daje prednost činjenicama nauštrb priče što djeluje prilično monotono i zamorno, pogotovo ako knjigu odlučite pročitati u jednom dahu, kao što sam to ja napravila
Sve u svemu, knjigu je zgodno pročitati kao podsjetnik na neke bendove i nije ju naodmet posjedovati ako ste glazbeni novinar pa vam usfali neki diskografski ili kronološki podatak, ali za opširnija saznanja o nekom od ovih 80 bendova morat ćete ipak konzultirati neku drugu literaturu ili pak internet.
Post je objavljen 09.03.2007. u 17:44 sati.