Marketing
Ako još ima šta da se spašava...
PIŠE: SLAVONAC JEDINI
Izgleda da je ovaj blog zamro, umro, preminuo i preselio se na ahiret svijet.
Ovo je zadnji pokušaj reanimacije bloga od moje strane, ako još ima šta da se spašava.
RAMO svakodnevno, valjda kad proradi savjest glede ovog bloga, kaže: "Večeras ću napisati novi post!". A kad dođe večer on se zaljepi za National Geographic i gleda dokumentarce o high-tech zatvorima.
Ramac Drugi, zaposlen čovjek, u nekoliko navrata je obećao napisati novi post za vrijeme radnog vremena, međutim izgleda da služba ne trpi privatne poslove.
Pa što ima novo u našoj kući?
Apsolutno ništa. Imali smo delegaciju iz Zagreba koju smo ugostili na par dana, nadam se da su bili zadovoljni smještaju u našoj gajbici. Spavalo se na sve strane... na foteljama, dvosjedima, turbo-maksimusu...
I eto...
Prenosim sa svog domicilnog bloga (kradem sam od sebe) gdje sam posredstvom Ramca Drugog završio na proslavi osmog marta:
Bože mili kud sam zašo', noć me snašla u tuđini.
Znao je moj cimer da to definitivno nije moja furka al jebiga šta je tu je. Čim smo ušli, samo mi je rekao: "Ovdje je sve smješno."
I kako neće bit smješno. Dvojica likova, jedan na klavijaturama, drugi s mikrofonom u ruci zadaju neku cajku žešću, a raja upala u, neznam ja kako to oni zovu... to je raspašoj.
Zadaju se likovi sve u šesnaest.. al nažalost ja to ne mogu opisati. To jednostavno treba doživjet. Šire se ruke, kleči se, žene mrdaju kukovima. Ma raspašoj. A ja iz prikajka promatram, kao da sam neuspješno teleportiram u krivo mjesto i krivo vrijeme. Svi gosti ovog estabilšmenta, zalizane kose, košuljice fine, hlače na peglu, cipelice... a ja u svojoj standardnoj bitnik uniformi - vijetnamka, plave leviske, snoopy majca i neuredna čupava kosa.
Međutim, ono što me je pravo začudilo je to, da se nitko nije obazirao na mene! Ali apsolutno nitko. Moram priznati da sam u Brodu u nekoliko navrata završio u paklu turbo-folka (ekstremno pijan i da vidim kako to izgleda) i uvijek sam bio popraćen pogledima neodobravanja. Ali ovdje. Ljudi se zabavljaju i boli ih kurac. I to mi se svidjelo.
Highlight večeri je definitvno bio kad je neka treba došla koja je imala nekakav top... hm, top... neznam kako bih ja to nazvao... to je bilo nešto što je jedva obuzdavalo njene ogromne dojke oliti sise.
A kad je tek počela "igrat"!
Cijela ta birtija je samo buljila u njene sise koje su, ja imam osjećaj, skakale od poda do plafona.
Najjači mi je bio pjevač koji je hipnotizirano blejio u njeno poprsje, ukoćen ko kakav kip... drži mikrofon ukipljen, pjeva nako ukoćen i bleji!
A klavijaturist se zadao na onim klavijaturama, plete ga kao Verica Šerifović na stereodima, totalno čovjek upao u trans i samo lupa po onoj klavijaturi.
Pjevač, onako ukipljen, samo pruži onu slobodnu ruku prema vratu klavijaturiste i okrene mu glavu u pravcu poprsja ove starlete.
Klavijaturist je sad fiksirao pogled prema poprsju, hipnotiziran, ali ne gubeći dalje na ritmu.
Definitvno presmješno. Žao mi je što nisam to mogao ovjekovičit nekako da podjelim sa svima vama.
Eto koliko imam inspiracije za pisanje ovog bloga, kad sam od sebe kradem.
Evo par slika barem:
Ramac i ja u "Titu"
Zagrebači gosti i travnička higijena
Zagrebači gosti u vozu s posebni osvrtom na kondukterov patos na licu
Eto toliko.
Kad će biti idući post?
Tko zna hoće li ga i biti uopće... ja sam rekao da neću pisati dok se netko od ove dvojice nešto ne napiše... sad sam definitvino odlučan u ovoj odluci... ovo je sad, kao što već rekoh gore, bio moj zadnji pokušaj reanimacije... hoće li uspjeti?
Tko zna...
Post je objavljen 09.03.2007. u 17:10 sati.