Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bookaleta

Marketing

4 minute i 33 sekunde

Mislim da vam još nisam ispričao kako sam 1985. godine "skrivio" jedan značajan događaj u povijesti glazbene umjetnosti. Evo kako je to bilo.

Imao sam veliku čast i zadovoljstvo biti svjedokom boravka Johna Cagea u Zagrebu, od 19. do 25. travnja 1985. godine. No najprije da pojasnim i podsjetim: John Cage (1912.-1992.) najznamenitiji je eksperimentalni glazbenik i skladatelj 20. stoljeća, umjetnik koji je svojim djelima, svojim izvedbama i svojim estetskim pogledima na glazbu i filozofiju umjetnosti nekoliko desetljeća vrlo uspješno šokirao svjetsku umjetničku javnost. Unatoč avangardnom inovatizmu, u glazbenom je svijetu stekao veliki ugled, a dva je puta gostovao i u Hrvatskoj, sudjelujući na zagrebačkom Muzičkom Biennalu, 1963. i 1985. godine.

Taj drugi Cageov dolazak u Zagreb zatekao me na prvoj godini studija, u životnoj dobi kad se neumorno i nezasitno guta svijet što su ga desetljećima i stoljećima ranije maštoviti ljudi zapisali u knjige. Jedna od omiljenih tada pročitanih knjiga bila mi je zbirka zapisa, eseja i priča Johna Cagea o zen-pogledu na umjetnost, posebno glazbenu. Nažalost, više joj se ne sjećam naslova. I tada se pročuje da dolazi čovjek koji ju je napisao! Naravno da sam ga pošao vidjeti.

Jedan od Cageovih "performancea" za tog gostovanja na Muzičkom Biennalu bilo je izvođenje skladbe posebno napisane za dvoranu "Vatroslav Lisinski". Za mene je to bio i ostao jedan od najzanimljivijih glazbenih doživljaja ikada doživljenih. Simfonijski orkestar bio je "razbijen" na grupe instrumenata, a grupe su bile raspoređene po cijeloj dvorani, kod vrata, na hodnicima, u gledalištu i na pozornici velike i male dvorane, na odmorištima stepeništa i na raznim drugim "strateškim točkama". Skladba se sastojala od niza jednoličnih tonova i pauza: svaka grupa svirača imala je svoj ton i predviđeno vrijeme "upada" u sazvučje, da bi se u finalu kompozicije svi instrumenti slili u zajednički akord. Publika je, uključujući i autora, izvedbu pratila krećući se između glazbenika po cijeloj dvorani. Za neke je to bilo šokantno, no većina je bila oduševljena. Vršljao sam po cijeloj zgradi "Lisinskog", doživljaj se razvijao od zaprepaštenja do euforičnog oduševljenja, a nekoliko puta sam naletio i na samog Cagea, koji je s "pratnjom" također obilazio zgradu i, sjećam se kao da je bilo danas, smješkao se uživajući kao malo dijete. Pri jednom smo se takvom "naletavanju" čak i rukovali.

S obzirom da je zagrebački "Radio 101" tada bio na vrhuncu slave, i John Cage je bio gost jedne emisije uživo. Tada sam, na prvoj studentskoj godini, bio suradnik Radija 101, i emisiju sam pratio s kolegama u drugoj prostoriji. Nakon što su voditelji pozvali slušatelje da se javljaju, dosjetio sam se jedne "spačke". Nazvao sam studio, pozdravio gosta, i zamolio za glazbenu želju, i to ne bilo kakvu, nego baš Cageovu skladbu "4 minute i 33 sekunde".

Čuvši želju, Cage se počeo smijati na sav glas, a kad je svojim zbunjenim domaćinima u studiju potiho objasnio o čemu se radi (izgleda da oni za tu skladbu nisu znali), nasmijali su se i oni, i obznanili slušateljima da će udovoljiti mojoj želji, ne pojašnjavajući međutim o kakvoj je skladbi riječ. Tada su isključili odašiljač i držali ga isključenim pune 4 minute i 33 sekunde. Sve to vrijeme bili smo na telefonskoj vezi i mogao sam čuti kako studio nazivaju deseci zabrinutih slušatelja, ali i tadašnji radijski "šefovi", i pitaju što se zbiva, zašto je prekinut program. Nakon ponovnog uključenja sve je objašnjeno, i time je okončana možda i prva svjetska radijska izvedba najneobičnijeg glazbenog djela prošlog stoljeća. Nakon emisije pošao sam u studio pozdraviti gospodina Cagea. Doimao se kao vrlo dobrodušan, uvijek nasmijani starčić. Sjao je od zadovoljstva. Slutim da mu je bilo jako drago što je u njegovom drugom zagrebačkom gostovanju barem nešto ispalo neplanirano.

I sve bi mi to bilo samo draga uspomena na studentske i ranonovinarske dane, da u siječnju 2004. godine zamalo nije došlo do povijesnog falsifikata. Negdje u to vrijeme naime BBC je, pompozno šireći vijest u svim svjetskim medijima, najavljivao prvu radijsku izvedbu legendarne skladbe Johna Cagea "4 minute i 33 sekunde". I to orkestralnu! Uz navod da će BBC-Radio 3 emitirati koncert simfonijskog orkestra koji će prvi put izravno u eter izvesti znamenito djelo američkog skladatelja Johna Cagea "4 minute i 33 sekunde", u najavi koju su prenijeli Hina i AFP naglašava se da "nijedan orkestar dosad nije izveo tu skladbu, a pogotovo ju nije prenosila britanska nacionalna radijska postaja". Najavljeno je čak da će "koncert" prenositi i televizija.

Britancima je naravno bilo nepoznato da se prva radijska izvedba Cageove skladbe "4 minute i 33 sekunde" dogodila u Hrvatskoj, u Zagrebu, na Radiju 101, krajem travnja 1985. godine. Kako je, eto, u toj povijesnoj izvedbi svoje prste imala i moja malenkost, pokušao sam reagirati, najprije nazvavši Radio 101, očekujući da će biti zainteresirani da pred svijetom dokažu i obrane svoj primat nad jednim BBC-om. Malo sutra, ljudi kojima su prespajali moj poziv nisu bili nimalo zainteresirani, čak su me se zbunjeno i drsko nastojali otresti, pa sam spustio slušalicu i sve što sam smatrao da treba napisati, napisao u članku u mojim novinama. Bloga tada još nije bilo, ili ga ja tada još nisam otkrio. No, istražujući malo background nastanka te Cageove skladbe, ponešto sam novoga i zanimljivoga naučio.

Pedesetih se godina John Cage posebno bavio, i u glazbi i u teoriji, promišljanjem tišine, i u mnogim je tekstovima obrazlagao da prava i potpuna tišina ne postoji. Znamenita je anegdota o Cageovom posjetu "gluhoj komori", odnosno prostoriji u kojoj su postavljeni fizikalni uvjeti u kojima se ne bi trebao čuti nikakav zvuk, na sveučilištu Harvard, 1951. godine. Nakon što je proveo neko vrijeme u toj komori, Cage je po izlasku odmah izjavio da je umjesto očekivane tišine neprestano čuo dva zvuka - viši, za koji je zaključio da je zvuk rada njegova živčanog sustava, i niži, što je bio zvuk njegova krvotoka. U ozračju takvih istraživanja, Cage je 1952. napisao skladbu "4 minute i 33 sekunde", koja je sadržavala točno toliko – tišine. Bolje rečeno, skladba je sadržavala točno toliko vremena izvođačeve neaktivnosti, budući da se za puninu doživljaja ne mogu zanemariti zvukovi iz publike i zvukovi koji se izvana probijaju u koncertnu dvoranu.

Prva javna izvedba skladbe "4 minute i 33 sekunde" dogodila se 29. kolovoza 1952. godine. Izvođač je bio mladi pijanist David Tudor, koji je Cageovu skladbu izveo pred publikom jednog dobrotvornog koncerta u mjestu Woodstock (vjerojatno isti Woodstock koji se proslavio dvadesetak godina kasnije). Tudor je došao na pozornicu, sjeo za klavir, postavio na stalak praznu, neispisanu partituru, bacio pogled na štopericu, i u tišini odsjedio 4 minute i 33 sekunde. Publika se najprije došaptavala, zatim su neki počeli izlaziti, a kad je Tudor "završio" izvedbu i ustao, uslijedila su glasna negodovanja: u medijima je taj događaj dobio atribute skandala.

No, led je probijen. Cageovu skladbu idućih su desetljeća na stotine puta izvodili razni izvođači, najčešće pijanisti, iako je ona napisana "za bilo koji instrument i za bilo kakav orkestar". Ova je skladba postala značajno referentno mjesto u glazbenoj teoriji, a sam Cage je kasnije napisao nekoliko njenih inačica, drugačijih od originala po tome što su podijeljene na tri "stavka" različite duljine. Nije zabilježeno, ili se barem ne ističe, da je skladba ikada emitirana na radiju, niti da ju je ikad "izvodio" orkestar, pa je BBC imao opravdanje spektakularno najavljujući svoj koncert kao presedan, no da se na Radiju 101 tada, u siječnju 2004., našao netko poduzetniji i pametniji, mogla se složiti lijepa frka svjetskih razmjera.

Post je objavljen 09.03.2007. u 12:59 sati.