Ova se riječ, često ovih dana može čuti. Puno je licemjerja oko nas. Ljudi pričaju, tračaju, sude. Osuđuju, prosuđuju, umišljaju si da sve znaju.
A ne mogu znati. Licemjerje hara svijetom. Ljudima. Slušam razgovore ljudi u javnom prijevozu. Da se smrzneš. Npr: „Joj, čuj, znaš onu X sa 7. kata? Joj, pa ta ti je svaki dan u Crkvi a psuje. Kakva je ona vjernica? Možda čak i puši. Joj, fuj, ogavno.“ A one su kao velike vjernice. Pravi vjernik se tako ne ponaša.
„Gledati trunku u tuđem oku, a ne vidjeti balvan u svom“.
Zašto se ljudi toliko popikavaju na vjeru? Što ih u tome smeta? Zašto se danas, više no ikada prije, ljudima spočitava vjerovanje? Da li su ljudi, u ovo surovo vrijeme, izgubili nadu da postoji Bog, pa zavide drugima, koji još mogu vjerovati? Zavist. I to me nešto često progoni.
Događa mi se da me ljudi napuštaju kad sam sretna. Čudno? Meni je. Ali, ljudi su valjda čudni.
Dok sam plakala i osjećala se jadno, hranili su se na mojoj muci. Nek' zasja sunce, pa makar i na jedan dan, oni nestaju. Meni je to suludo. Kao da je meni danas lakše, nego prije godinu i pol dana. (Pa zar je već toliko prošlo?) To je licemjerje „prijatelja“. Vole me dok sam slaba. Ne vole uživati sa mnom. Ne znaju se radovati sreći. Jer su prazni, nisu ispunjeni. Pa samim tim nisu sretni.
Post je objavljen 07.08.2010. u 08:54 sati.