Prošla sam matematiku.
Djelomično i zbog moje trbušine, koja se više ne može ne primjetiti.
Imam osjećaj da je preko noći narasla, kao da ju je netko dok sam spavala potajno napuhao pa sada svakim danom raste, ko voćka poslije kiše.
Ponosno se šepurim sa tom svojom trbušinom i sada kada odmaram mogu satima sjediti i pljiti u nju i čekati svaki bebin pokret. Trbuh se onda ljulja, miče lijevo desno,i vidim obrise.
To me veseli, oduševljava i nasmijava, to malo biće koje me iznutra priprema na svoj dolazak.
Skori dolazak.
A ja postajem mama.
Mali bebić, koji se namješta,traži položaje, rita nogicama i rukicama, koji je letio na drugi kraj svijeta i kupao se u Indijskom oceanu,bebić koji je spavao dok sam rekla DA, bebić koji je bio na Gibonijevom koncertu( i kada sam jaknama od Ljubavi i mojom zamatala trbuh kako mu ne bi bilo preglasno kada je bubnjar imao solo točku.....),bebić koji uziva u šopingu jer tada mama puno hoda, a on se ljuljuška,bebic koji je uživao u Begovom na snijegu, bebić koji je učio i prošao matematiku, najveći uspjeh ove godine, bebić koji sada nakon vježbi uživa i kucka, a navečer kada mama klokanica legne on postaje najživlji i najaktivniji.
Neopisiv osjećaj.
Brdo emocija koje naviru, tražim i pokušavam vizualizirati to malo biće koje nosim.
Jedva čekam da ga zagrlim i poljubim, da ga osjetim!
I onda me Ljubav moja najdraža , onako začuđeno pogleda, koliko sam velika i ogromna i kaže da izgledam kao KIT!
Post je objavljen 08.03.2007. u 22:18 sati.