Marketing
Antologijski albumi-epizoda 1. (možda i zadnja?)-Jon Spencer Blues Explosion - Now I Got Worry
Nakon dugo vremena ponovno slušam album Jon Spencer Blues Explosion "Now I Got Worry" snimljen još 1996. godine i tako se prisječam oduševljenja koje me je strefilo prvi put kada sam čuo taj album.
Dvije totalno raštimane gitare, koje se ipak nekako poslože u luđačku harmoniju voze stare rock and roll fraze na sasvim nov način. Sa svih strana krče zvučnici, sve ide u pikove čineći od albuma pravu nočnu moru za "ozbiljne" tonske snimatelje, ali ta buka je baš ono što daje filing muzici. Baš ta neispoliranost pojačava samu energiju tih šizofrenih rock pjesama za koje čovjek svaki trenutak očekuje da će se raspršiti na sto sitnih komadića, no pjesme začudo ostaju stalno na okupu dajući slušatelju energijski poticaj više nego bilo koji bonbon ili baksa pive. Spencer urla, ali opet spoj suprotnosti, to urlanje ne tjera osobu da prekine se slušanjem, nego još više navlaći na album.
Posebna vrijednost svirke Blues Explosiona su slide gitare. Koliko god se Ry Cooder trudio biti perfekcionist u toj tehnici sviranja i tako stvoriti užitak slušanja kod ljudi, Jon Spencer i Judah Bauer svojim jednostavnim pristupom postižu sličan efekt Bleng, bleng, tveng..."ma kako to....svira???" najbolji primjer je pjesma Love all of me.
Pjesma Rocketship je jedna od kompozicija koja me je inspirirala da preko šestožičane gitare uspijem dobiti zvuk bas gitare. To sada često koristim i mogu reći da je dobra fora za obogaćivanje zvuka benda, podizanje dinamike pjesme i samim time kompozicija postaje zanimljivija slušateljima. Neupućene je važno upozoriti da Jon Spencer Blues Explosion nemaju bas gitaru, već da se ta sličnost postiže kombinacijom jedne jako nabasirane distorzirane gitare i jedne clean gitare, koja tu i tamu zakrči pojačana nekom overdriwe ili fuzz pedalom.
Inaće "Now I Got Worry" je po mom mišljenju vrhunac Spencerove karijere. Nikada više na jednom albumu nije uspio objediniti svoje bučne Lo-Fi početke, s kasnijim elektro eksperimentima i približavanjem konvencijalnom rock zvuku.
Pjesme poput Dynamite Lover i Firefly Child su mi zvučale, a i sada mi zvuče, poput nekog novog Hendrixa. Naime, nikada nisam zamišljao da bi se Hendrix, kada bi preživio razvio u nekog sterilnog jazzera ili podbuhlog bluesera, već jedna divlja neman koja nekontorliranim mikrofonijama proizvodi tonove, čupa žice, vrišti dok sve ide u pikove, poput Hendrixa bi to nastavila raditi samo u još radikalnijem obliku, kakav se upravo može čuti na Spencerovom albumu "Now I Got a Worry" .
Sad na kraju da zaokružim priču, rekoh da pjesme na albumu zvuče kao da će se raspasti svakog trenutka, ali da se nikad ne raspadnu...hm...posljednja pjesma Sticky donosi potpuni raspad sistema. Naime ona je zamišljena kao nekakva tužna ljubavna pjesma, zapravo to i je jer donosi totalno rastrojstvo osobe koja se nađe u ljubavnim nevoljama. Spencer vrišti, gitare su u totalnom raštimu škripe, back vokali tule u potpunoj disharmoniji, ali sve to zvuči kao grandfinale, ovog, pa skoro i najperverznijeg i jednog od najuzbudljivijih rock albuma u povijesti.
Za zaključiti; ovaj album donosi potpuno razbijanje rock forme, tako da se bit rock and rolla u potpunosti oslobađa i ta bit se preko močnog zvučnog zida buke zabija slušatelju u lice, uši, odnosno svih pet, šest čula, tako da nakon kraja albuma osoba ostaje ošamućena i odlazi po još jednu porciju rock esencije.
Post je objavljen 08.03.2007. u 18:29 sati.