Marketing
8. MART 2007.
Roxane, you don´t have to put on the red light
those days are over.
You don´t have to sell your body to the night...
...wear that dress tonight, walk these streets for money,
you don´t care if it´s wrong or if it´s right...
...I loved you since I knew you,
I wouldn´t talk down to you
I have to tell you just how I feel,
I won´t share you with another boy,
I know my mind is made up so put away your make up
told you once I won´t tell you again.
It´s a bad way, Roxane...
njetocka
U očekivanju rasprskavanja moje magnolije (ona cvate među zadnjima u ulici, kad druge već gube latice) posebne čestitke najdražem nemanjici uz:
ROBERT LOWELL
Muž i žena
Ukroćeni Miltownom, ležimo na majčinom krevetu;
sunce što izlazi u ratničkim bojama crveni na nama,
jasno blistaju pozlaćeni stupovi na njezinu krevetu,
samotni, nemalo dionizijski.
Napokon su stabla zelena u ulici Malborough,
cvat naše magnolije
razgorijeva jutro petodnevnom ubojitom bjelinom.
Cijele te noći držah za ruku
kao da si me
po četvrti put sučelice od kraljevstva luđaka –
tih nemuštih govora, ubilačkih pogleda –
opet živog odvukla doma… Oh moja Malena,
Stvarnija od svih božjih stvorova, još uvijek sazdana od zraka i osjeta:
Bilo ti je dvadesetak, a ja sam,
jer mi je ruka već čekala na čaši
a srce u ustima
nadpio Rahvove na vrućini
Grennich Villagea, onesviješten pored tvojih nogu –
Previše gasan i stidljiv
previše kockarskog lica da bih ti prišao,
dok je osvježavajući zanos
tvojih pogrda pustošio tradicionalni Jug.
Danas dvadeset godina poslije, okrećeš mi leđa.
Bez sna, sklupčana oko jastuka
poput djeteta;
tvoja staromodna tirada –
prepuna ljubavi, brza, nemilosrdna –
razbija se o moju glavu poput Atlantskog oceana.
U očekivanju rasprskavanja moje magnolije (ona cvate među zadnjima u ulici, kad druge već gube latice) posebne čestitke najdražem nemanjici uz:
ROBERT LOWELL
Muž i žena
Ukroćeni Miltownom, ležimo na majčinom krevetu;
sunce što izlazi u ratničkim bojama crveni na nama,
jasno blistaju pozlaćeni stupovi na njezinu krevetu,
samotni, nemalo dionizijski.
Napokon su stabla zelena u ulici Malborough,
cvat naše magnolije
razgorijeva jutro petodnevnom ubojitom bjelinom.
Cijele te noći držah za ruku
kao da si me
po četvrti put sučelice od kraljevstva luđaka –
tih nemuštih govora, ubilačkih pogleda –
opet živog odvukla doma… Oh moja Malena,
Stvarnija od svih božjih stvorova, još uvijek sazdana od zraka i osjeta:
Bilo ti je dvadesetak, a ja sam,
jer mi je ruka već čekala na čaši
a srce u ustima
nadpio Rahvove na vrućini
Grennich Villagea, onesviješten pored tvojih nogu –
Previše gasan i stidljiv
previše kockarskog lica da bih ti prišao,
dok je osvježavajući zanos
tvojih pogrda pustošio tradicionalni Jug.
Danas dvadeset godina poslije, okrećeš mi leđa.
Bez sna, sklupčana oko jastuka
poput djeteta;
tvoja staromodna tirada –
prepuna ljubavi, brza, nemilosrdna –
razbija se o moju glavu poput Atlantskog oceana.
Bride, Loretta Lux
Post je objavljen 08.03.2007. u 16:20 sati.