KRITIKA: Tim Lott - 'Miris suhih ruža' (Celeber, 2005.)
U ožujku 1988.godine
Jean Lott je izvršila
samoubojstvo vješanjem. Spomenuta gospođa majka je britanskog književnika
Tima Lotta (poznatog nam po izvrsnom, prije nekoliko godina na hrvatski prevedenom romanu
''Blue iz White Cityja'' ), a on u knjizi
''Miris suhih ruža'', pišući vlastitu autobiografiju i biografiju svojih roditelja, pokušava dokučiti uzroke i povode majčinom samoubojstvu.
"Život piše romane" prastari je otrcani klišej s kojega u
''Mirisu suhih ruža'' na krajnje potresan i iskren način ponovo biva skinuta prašina.
Tim Lott vlastitom životu i životima svojih roditelja pokušava pridati oblik (a samim time i smisao) nastojeći od krhotina događaja iz tih života konstruirati jednu smislenu, čvrstu narativnu cjelinu, što ga naposljetku dovodi do zaključka kako se egzistencija na kraju uvijek svodi tek na više ili manje zanimljivu –
priču. Odnosno
književnost.
Osim što traga za povodom majčinom samoubojstvu, temeljno pitanje na koje pišući ovu knjigu Tim Lott traži odgovor jeste: ''U kojoj mjeri prošlost utječe na sadašnjost?'' S tim pitanjem konstantno prisutnim u svijesti on u prvom dijelu knjige na osnovu fotografija svojih roditelja (iz različitih životnih perioda) nastoji rekonstruirati najbitnije događaje iz njihovih života, dok u drugoj polovici rukopisa svoja sjećanja pretvara u iskreno i potresno autobiografsko štivo. Na stranicama gdje govori o drugima (roditelji, braća, obitelj), unatoč jezgrovitosti i preciznosti, ipak se neprestano osjeća stanovita distanciranost, dok je druga polovica romana (u kojoj autor i sam postaje sudionikom događaja i gdje kronološki razlaže svoj životopis i analizira vlastita iskustva) puno toplija, nabijena emocijama i strastvenija.
U tom se dijelu knjige
Tim Lott mnogo rjeđe upušta u
esejiziranje, a paradoksalno, najdojmljivijima se ali i najdirljivijima ispostavljaju upravo stranice na kojima opisuje vrijeme (tokom osamdesetih godina) u kojima svoje vlastite osjećaje ne uspijeva dosegnuti (
''Moji osjećaji kao da su smješteni iza neprobojnog zaštitnog stakla. Udaram po njemu, iz sve snage udaram šakama, ali ono ne popušta ni centimetar''), polako i postupno klizeći
u depresiju.
Knjiga obuhvaća razdoblje od tridesetih pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, a s obzirom da
Lott osobitu pažnju pridaje svim društveno političkim i socijalnim mijenama koje je obuhvaćeni period iznjedrio, knjiga se može iščitavati i kao
svojevrsna povijest britanskog 20. stoljeća promatrana iz vizure radničke klase (kojoj Lottova obitelj pripada). Lott se trudi svako desetljeće na upečatljiv i zanimljiv način okarakterizirati, pa su tako primjerice pedesete godine vrijeme kad se
''zemlja počinje uzdizati iz svoga vječnog viktorijanskog žalovanja i obožavanja formalnosti i umjesto toga dobiva boje u Technicoloru i kvalitetni zvuk Sensurrounda; postaje slobodna, neozbiljnija, lišena krivnje...''. Projicirana slika je, ne zaboravimo, neizbježno provučena kroz
klasnu optiku (u ovom slučaju
radnička klasa) pa zato ne čudi sarkastično žaljenje u konstataciji kako šezdesetih godina
''nisu gledali 'Zabriskie Point' ili 'Blow-up' nego 'Moje pjesme, moji snov'i'' te da za
''njih'' šezdesete
''nisu bile događaj'' nego
''mutno proživljeni proces koji je sebe u velikoj mjeri izrazio putem vakuumskih usisavača, povišenja nadnica, sve dužih odmora i, iznad svega, televizije''. Ne bez ironije autor analizira život obilježen automatizmom uvjetovanim pripadnošću klasi; živjelo se čineći što se moralo, bespogovorno i beskonfliktno prihvaćajući stvarnost kakva jest i sve što dolazi (
''gotovo nevidljivoj izmaglici izbora i aktivnog života bila je suprotstavljena gnjecava jezgra surogatnog, razdvajajućeg, prepuštajućeg...''), usto svako moralno pitanje ograničavajući isključivo na
privatno, intimno i lokalno. Zbog svega toga ne treba čuditi kada nakon dugotrajne borbe s depresijom
samoubojstvo postaje
''dokaz kako se ipak posjeduje slobodna volja da se upravlja vlastitom sudbinom'' .
Iako je
''Miris suhih ruža'' i biografija i autobiografija, kao i društveno-sociološka studija i zapis o jednom vremenu, to je ipak prije svega
knjiga o depresiji. I u ne previše dubokom zadiranju u prošlost (kako rekosmo, nekih šezdesetak godina) Lott neprestano nailazi na tragove depresije i suicidalnih poriva (osim majke tu je i djed koji je nakon smrti supruge, slomljen tugom i apatijom, proveo više od pola godine u krevetu) pa tako i autorov vlastiti slučaj (iniciran prekidom ljubavne veze) postaje gotovo pa očekivan i nimalo iznenađujući. Iako veliku pažnju pridaje i ostalim slučajevima depresije u obitelji, najzanimljivije su, naravno, stranice na kojima autor analizira sve faze vlastite depresije, a koju su obilježile nesustavno izmjenjivani periodi duboke apatije premrežene
''oslikavanjem zidova svijesti samoubilačkim grafitima'' sa razdobljima manične fascinacije životnim trivijalnostima (poput igre svjetla na stropu ili leta nekog insekta) i periodima omamljujuće mahnite prenaglašene racionalnosti koja odaje (pogrešan) dojam agresivnog samopouzdanja i prštave mentalne energije... da bi sve kulminiralo u nadirućim osjećajima panike i zaglušujuće tjeskobe pri kojoj svijest postoji tek kao slabašno titranje, a osjećaj krivnje i promašenosti poprima grandiozne, gotovo pa religiozne razmjere. Nakon nebrojenih psihoterapijskih seansi i višemjesečne hospitalizacije, lijekovi (konzumaciji kojih se
Lott dugotrajno opirao) naposljetku ipak daju rezultate, pa se, napokon, nakon četiri mučne godine,
''kamen u prsima'' ipak počinje otapati, a kruti osjećaji popuštaju stisak i malo pomalo... nastupa oporavak. Međutim, istovremeno sa sinovljevim oporavkom, kod majke se razbuktava depresija koja je godinama - neprimjetno za okolinu - tiho tinjala, i koja je nažalost okončala
samoubojstvom... Iz svega neumitno slijedi kako se naši životi naposljetku ispostavljaju krajnje nepredvidljivim, nasumičnim i posve otpornim na većinu pokušaja kontroliranja, pa autor ne može a da ne zaključi kako smo svi mi naprosto
''zarobljeni u klopku života''.
''Miris suhih ruža'' Lottova je duboka, iskrena i potresna inventura kako svoga i života svojih roditelja, tako i šest desetljeća dugog razdoblja britanske novije povijesti, projicirana kroz vlastitu intimnu ali i klasnu optiku autora svjesnog svih društveno-socijalnih ali i međuljudskih i intimnih iskustvenih silnica koje određuju (i omeđuju) naše egzistencije.
(napisao
Božidar Alajbegović,
obajveljno na
Kupus.net-u)