Marketing
Svim onim divnim ženama....
Svim ženama sretan 8.mart!
Još 08.03.1857. godine pobunile su se radnice tekstilnih tvornica u New Yorku i izborile svoja prava. Puno prije svojih muških kolega digle su glas, izašle na ulice, borile se i izborile. Potaknuti njihovom borbom i muški kolege u Chicagu su se pobunili i tražili one famozne tri osmice (8 sati rada, 8 spavanja, 8 slobodnog vremena). Ali, zanimljivo, ti snažni, hrabri muškarci, vođe patrijarhata koji vlada ovim svijetom, su skupili hrabrost za pobunu punih 29 godina kasnije od žena.
Komunizam je prigrlio taj dan i od njega napravio neku mješavinu zapadnjačkog majčinog dana i valentinova.....
Kapitalisti su tada izbacili ovaj praznik iz svojih kalendara. Navodno zbog komunista!?! Da, sigurno ne zbog toga što nisu htjeli slaviti dan kad su im i žene stale na njihove pohlepne ruke, kojima su grabili što god se više zagrabiti moglo, a znoj, krv i suze radničke pretvarali u zlato, zar ne?
Pa eto od te davne 1857. prošlo je punih 150 godina. Baš me zanima jesu li te žene, koje su i po cijenu vlastitih života pokušale stvoriti bolji i humaniji svijet svojim kćerkama, unukama i praunukama, zanima me jesu li mislile da će i nakon 150 godina raditi od jutra do sutra za mizeriju od plaće, nositi pelene dok cijeli dan kucaju na kasi i nositi crvenu trakicu oko ruke kad imaju menstruaciju, kako bi imale dopuštenje otići u WC više od jednom na dan? I jesu li mislile da će i nakon 150 godina muževi premlaćivati žene kad im se svidi, a nasilno guranje prsta u anus sudovi proglašavati rukovanjem? I da će u Indiji i nakon 150 godina ženama bacati kiselinu u lice ako ne donesu dovoljan miraz? I da će žene Afrike i nakon stoljeća i pol biti prisiljene gladovati i gledati polagano mučno umiranje vlastite djece od gladi, jer im tamo neki muškarci u skupocjenim odjelima, na dalekom zapadu, odvukoše sve što im je njihova majka zemlja namijenila?
Mene za ovaj praznik vežu sjećanja iz onih "mračnih" komunističkih vremena kad su, neviđene li sramote, ženama dali sva moguća prava, kad nije bilo crvenih traka oko ruke i kad su na današnji dan za njih organizirane sindikalne večernje zabave, a svaka je od svog šefa dobila crveni karanfil. Na taj dan smo i mi klinci u školi skupili novac i nastavnicama kupili karanfile, ruže ili čak jednom i zumbule. I pjevali pjesme o majci, o ženi te se spomenuli svih važnih i velikih žena u povijesti. I taj dan popodne tata je jedini put u godini svratio u cvjećaru i mami kupio neku lončanicu za poklon. Tiranija na n-tu potenciju, kažem vam. Toliko je to bio represivni i diktatorski sustav da je mog tatu natjerao da svrati u cvjećaru i mami kupi teglicu s cvijetom. Doduše uvijek je izabrao neku jadu od cvijeta, al mami se činila najljepša. I ti strašni diktatori su ga natjerali da mamu jedini put u godini pred nama zagrli i poljubi. A još su nas i varali, htjeli su da pomislimo valjda da je Valentinovo, jer nisu taj dan spominjali ni druga Lenjina, ni Marksa, ni Engelsa, ma čak nisu spomenuli ni druga Tita, eventualno su rekli gdje uvažena drugarica Jovanka proslavlja Dan žena i to je to. Strašno doba. Srećom, došao ovaj kapitalizam! Žene danas neće imati vremena za piće i meze s kolegicama s posla, u nekom sindikalnom domu. Danas će one raditi cijeli dan i njihov dobri šef će im dati 0,000001% profita za dnevnicu. Umorne će doći kući, brže podgrijavati jelo za djecu, jer srećom ona dnevnica nije dovoljna da naruči neku gotovu hranu iz restorana, a navečer će kuhati novo jelo koje će sutra opet podgrijavati i tako u nedogled. U isto vrijeme dok kuha, razumije se, veš-mašina će prati dnevnu turu veša, a pored šporeta će biti daska za peglanje. Pa, Bože moj, zar žena nema dvije ruke? Jednom može miješati jelo, a drugom peglati. Znate, u kapitalizmu je učinkovitost najbitnija, ne smije biti neiskorištenih resursa i mora se raditi punim kapacitetom....
Teglicu s cvijećem neće dobiti, a pusu od svog partnera će dobiti jedino ako i on ne odrađuje dvije smjene po cijeni jedne, jer njegov privatni gazda nije lud platiti dva čovjeka za isti posao. Eh kako su lijepa vremena došla. Sreća da smo se izvukli iz onog mračnog diktatorsko-titoističko-karanfilsko-osmomartovsko-komunističkog doba.:)))))
No vratimo se mi ženama:
Žene, ne dajte se. Ne dopustite da vas muče, izrabljuju, iskorištavaju, tuku, zlostavljaju, ponižavaju....Vi ste najvažnije, vi ste ovdje da stvarate svijet, koliko god mi lagali da je drugačije...
I svaki put kad neki muškarac digne ruku na vas, stisnite šaku, dobro naciljajte i opalite ga ravno u oko, a ako to ne pali (odat ću vam tajnu:) raspalite ga nogom u međunožje, pa će se, garantiram, pokloniti i zavapiti pred vama, baš kao da je samog Boga pred sobom ugledao.....
****
Mojoj majci, sestri, kolegicama na poslu, prijateljicama i svim onim znanim i neznanim ženama želim najljepši i najsretniji Dan žena. I bez obzira što su ga proglasili zastarjelim, komunističkim praznikom, nek ovaj dan bude blagdan žene, blagdan života, blagdan stvoriteljice ovoga svijeta; ma neka bude i crveni dan žena, izrabljivačima u inat, barem dok im ne skinu s nadlaktice one sramotne, ponižavajuće, SS crvene trakice, taj pečat pohlepnog luđačkog kapitalizma.....
Post je objavljen 08.03.2007. u 08:03 sati.