Pregled posta

Ženski rod, muški rod…

Lijevo: Marija Jurić Zagorka, najznačajnija hrvatska feministica.

Gledajući ova svoja promišljanja o odnosu spolova i rodova, koja sam jučer nabacao, vidim da su zapravo prekomplicirani za blog. Ali sad, kad sam već napisao, nekog će valjda zanimati ovo, hm, post-feminističko, razmišljanje koje poteže i ozbiljnijju teorijsku artiljeriju, uz jednostavnije stvari, o kojima sap pisao jučer. A sutra ću biti u povorci povdom Dana žena. E, stranačka stega!

Ukratko, što hoću reći? Žene već dugo promišljaju: "Tko sam zapravo, kao žena? Što to znači, biti žena?" Čak su stvorile vrlo utjecajni svjetonazor (vro snaćan utjecaj u društvenim znanostima, književnosti, prisutan i u filozofiji, teologiji itd.): "feminizam", odnosno "ženskizam". A što je sa muškima? Ugroženi smo upravo zato, jer nas opisuju, pa i sami sebe zamišljamo, kao da smo "jači spol"; a nismo.

Konstrukcija ženskog, dekonstrukcija muškog identiteta

Jučer je na Filozofskom fakultetu održana tribina pod naslovom "Ženski identitet"; nažalost, nisam mogao prisustvovati, jer smo imali sjednicu Glavnog odbora Zelene stranke. To je prva od dvije tribine pod zajedničkim nazivom "Rod i identitet". Druga će biti održana 27. ožujka, naslov je "Muški studiji – dekonstrukcija muškosti i patrijarhata", a predavač je gost iz Beograda Boban Stojanović.

Na portalu zamirzine.net, gdje su najavljene ove tribine, napisao sam neke svoje dileme povodom načina na koji se ove teme obrađuju. Nasuprot gradnji ženskog identiteta, dekonstruira se ne samo "patrijarhat" (pojam koji se tako ekstenzivno koristi da je po mom sudu izgubio stvarni sadržaj i ostako puka etiketa) nego i "muškost" sama po sebi. Govori se o pluralizmu spolnih i rodnih identiteta, ali nekako ispada da jedino heteroseksualni muškarci ostaju po strani; sve više se osjećam kao ugrožena manjina.

E sad pazi, slijedi teža (ne i najteža!) teorijska artiljerija: Prije nekoliko godina čitao sam zbornik "Feminizam / Postmodernizam", hrvatsko izdanje Centra za ženske studije, 1999. Dok neke autorice feminističku teoriju druge polovice XX. st. vide kao jedan od oblika postmoderne dekonstrukcije novovjekovnog (prosvjetiteljskog) pojma subjekta, druge se prema tim teorijskim novotarijama (igrarijama) postmoderne odnose skeptično. Christine Di Stefano zaključuje: samo oni koji su već prošli svoje prosvjetiteljstvo, bijeli muškarci, trebaju svoju ostavštinu tako kritički preispitivati; ostali pak (crnci, žene, homoseksualci) trebaju tek graditi svoje identitete.

Meni se spornim čine obje strane. Sporna je teza da je "prosvjetiteljstvo" za "bijele muškarce" stvar prošlosti – kao da naš "identitet" već tako snažno izgrađen, da ne dolazi u pitanje; malo sutra! A s druge strane: zar zaista u takvoj situaciji generalnog preispitivanja razne "manjine" i tradicionalno "marginalizirani" ne moraju uzimati druge u obzir, dok grade svoje "identitete"? Recimo, bijeli hetero muškarci propituju vlastitu nasilnost i netoleranciju, a druge grupe to ne trebaju činiti? Kao kada se sasvim ozbiljno definira da kada neki muškarac izvali nešto u stilu "Sve su žene kurve!" to je, je li, seksizam, a kad žena izvali nešto u stilu "Svi su muškarci svinje!", onda to, gle, nije seksizam?

Drugi put vodi "s onu stranu" monističkog identita - bilo kojeg: poznata psihoanalitičarka Julia Kristeva, nadovezujući se na Jacquesa Lacana, govori da oslobađanje individualnosti vodi do "mnogostrukosti identiteta" svake osobe. Kritici subjektiviteta treba slijediti konstrukcija novih subjektiviteta, na novim osnovama.

Konačno, treća autorica u tom zborniku, Jane Flax, kritizira feministički način govora (diskurs) na slijedeći način: »Feministički diskurs, kad definira svoju problematiku kao "ženu", također ironično privilegira muškarca kao neproblematičnoga i nedeterminiranoga rodnim odnosima. Iz perspektive društvenih odnosa i muškarac i žena su zatočenici/e roda, iako na različit no međusobno povezan način. Premda muškarci (često) izgledaju kao nadzornici ili barem tutori u društvu kao cjelini ne smijemo zaboraviti koliko su i oni pod utjecajem rodnih pravila.«

Koja je poanta? Nisam ja kao muškarac taj koji je "privilegiran" i koji je "tutor": to je moj rod, koji je specifični i složeni društveni konstrukt ("muškaračkost": splet onoga što društvo za muškaraca propisuje i od njega očekuje), pod čijim "tutorstvom" sam i ja sam, kao osoba. Taj složeni splet pravila o "biti PRAVI muškarac" otuđena je sila u odnosu na ono, što kao jedinka jesam.

Ja, kao stvarna osoba, jednako sam pod tutorstvom meni otuđene moći, kao što je žena pod "tutorstvom" ženstvenosti. Dapače, kako pišu neki analitičari i analitičarke posljednjih desetak godina, u oslobađanju od tog pritiska muškarci danas zaostaju u odnosu na ono, što su postigle žene! Vrlo pojednostavljeno: žene su se izborile za legalizaciju svoje "muške" strane (Jungov arhetip "animus"), a muškarci imaju jop šuno problema sa svojom "ženskom" stranom.


Strah nakon letenja

O različitim percepcijama, pozicijama različitih "identiteta", svjedoče dva prikaza jednog dokumentarnog filma, objavljeni jučer i danas u kulturnim rubrikama dva dnevna lista. Riječ je o šestosatnoj dokumentarnoj seriji "Letenje: ispovijesti slobodne žene" (začudo, nijedan prikaz ne spominje aluziju na "Strah od letenja" Erice Jones, koja je meni odmah pala na pamet; Jennifer Fox, autorica dokumentarca, slijedeća generacija žena, slobodno leti, ali straha se nije oslobodila), prikazanoj na Zagrebdoxu (nažalost, zbog slabnog vida, nisam ga posjetio). Jučer je izašao intervju sa autoricom Jennifer Fox u Novom listu, novinarke Maje Hrgović, naslovljen: "Slobodne žene danas ne postoje". Danas pak u Jutarnjem intervju tekst novinarke Branimire Lazarin nosi neočekivan naslov: "Preuzimanje dileme modernog muškarca".

Iz Novog lista, citiram Foxine riječi:

Isto govori i za Jutarnji: Slijedilo je međutim pitanje (koje pokazuje zašto je u novinarstvu intervju autorska forma, a autorom se smatra novinar a ne intervjuirana osoba): a što s muškarcima? Foxin odgovor neočekivano, "dijalektički", vodi u suprotnom smjeru: Za sebe mogu reći da sam se, kada sam prije nekih 20 godina čitao "Strah od letenja", mogao identificirati sa autoričinim traumama i dilemama (kao, recimo, i sa mučnim preživljavanjima trudne gimnazijalke u romanu "Gimnazijalka" Antuna Ingoliča, koji sam čitao desetak godina prije toga, kad sam i sam bio gimnazijalac; neke cure pak iz mojeg razreda rekle su da se u njene probleme ne mogu uživjeti, da je obična glupača).

Filozofski, moglo bi se reći da autorica, odrasla na Zapadu, pripada generaciji žena koje su se oslodile od ograničenja kojima je podvrgnut život žena u Bangladešu, Africi itd., ali to je tek "sloboda od…". Oslobođena od ograničenja, osoba ulazi u prazan prostoru, u kojem tek treba naučiti osvajati "slobodu za…", što je posve drugačija stvar! To je situacija, u kojoj su se muškarci našli negdje od Arameričke i Francuske revolucije - a ženama je trebalo stoljeće i pol društvenih borbi, da dođu do tog nivoa. Pa sada, "treća generacija" feminiskinja zaključuje da još uvijek nije "zapravo" slobodna – ali zar muškarci jesu?


Post je objavljen 07.03.2007. u 22:52 sati.