...Ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiša mora stati...
Kad čujem pjesmu ptica, dječji smijeh,
tad ću znati...
Letu štuke, Grad bez boje
Kao i svaki drugi dan parkirala sam automobil i izašla na stanicu da uhvatim bus do centra. Kao i svaki dan autobus je čekao, no došavši na vrijeme ovaj put imala sam vremena usporiti korak. Kiša je padala, hodala sam polako ne otvorivši kišobran. Previše gluposti radim, prehladiti ću se i majka će me ubiti, prošlo mi je kroz glavu…
Ušla sam u autobus i kao svaki drugi dan pokušala sjesti negdje odmah na početak trudeći se ne primijetiti dečka tamne kose koji uporno i uporno se trudi ostvariti neko prijateljstvo i započeti komunikaciju na sve moguće i nemoguće načine. Želim malo mira ujutro i da slušam svoj mp3, prošaptala sam u sebi opravdavajući svoju upornu neljubaznost…
Preko puta mene sjedila je starica sa velikom torbom, onom kariranom kakvu bake na placu nose. Izgledala je ispijeno, umorno i tako nekako..usamljeno.. Nada li se ona više ičemu, pomislila sam..
Gledajući kroz zamrljani prozor dok je autobus vozio prema gradu, preda mnom se pružao pogled snenog jutra i maglovitog obzorja. Na trećoj stanici vidjela sam lokalnog pijanca koji je to jutro, kao i svako jutro do sada, sjedio pored lokalnog dućana čekajući da se isti otvori, i na tren sjetila sam se Tužnog.. Tužni, kako smo ga zvali kao djeca, jer su mu bore s vremenom učinile lice kao u onog klauna sa tužnim izrazom lica, je bio lokalni pijanac kojeg sam sretala dok sam odlazila u školu.
Tužni je svako jutro sjedio pored obližnjeg dućana i izvodio isti ritual. Prvo bi očistio rukavom zid na koji bi sjeo, što je izrazito bilo smiješno pošto je sam bio prljav; zatim bi stavio bocu pive uvijek sebi s desna, dok je iz lijevog džepa vadio kutiju Kolumba i nježno lupkao prstom dok cigareta ne bi izašla, te bi je oblizao i pripalio. Djeca iz škole su uvijek prolazila pored njega i derala se: „Tužni, tužni, baš si ružni“ ili „Gdje je tužni, tužni? On grah ruži! Ne zna drugo jer je glup i ružni!“… Zatim su znala onako naglo se zatrčati i gurnuti Tužnog ili jednostavno ga dotaknuti i pobjeći dok su svi drugi se smijali i pjevali..
Tužnog već odavno nema. I nikad se nije obazirao na naše pjesmice. I jednom, dok smo prolazili tako pored njega ostala djeca su me počela gurati da i ja zapjevam ili da potrčim i da ga dotaknem.. „Ajde kukavice, što se bojiš, ajde, ajde, baš si strašljivka..“ A ja, kako ću i uvijek nakon toga kad mi bilo tko kaže da sam kukavica, sam se odmah podignula i potrčala prema Tužnom. I točno u trenu prije nego sam ga dotaknula Tužni je otvorio oči i pogledao me izrazito plavim očima…Očima djeteta… I ja sam skamenjeno stajala čitav trenutak dok smo se oboje gledali oči u oči, sve dok se nisam u slijedećem trenutku mahnito okrenula i trčeći, dok su se svi drugi smijali, pobjegla doma…
I dugo se nisam sjetila Tužnog. Nisam niti pomislila na njega, zapravo da budem iskrena, potpuno sam ga zaboravila.
Ali danas, njegove izrazito plave oči, su me podsjetile na nešto sasvim drugo. Na jedan drugi život. Na jednu drugu bol, koju nikad prije nisam shvaćala.
Život definitivno nije onakav kakav sam ga zamišljala kao dijete. Život definitivno ne pruža tako lako, on daje samo kad poželi, uzima kako mu drago i nikad ne igra po našim pravilima.
I Tužni zasigurno nije htio sjediti na onom zidiću. Niti je htio piti najjeftiniju pivu niti slušati podrugljive pjesmice djece i prostote odraslih, a vjerujem da nije niti zaslužio. Nitko to ne zaslužuje.
I ustala sam iz autobusa i krenula prema uredu…
I bila je vreva, bila je gužva… Tisuće ljudi oko mene trčalo je sa kišobranima sklanjajući se od kiše, automobili su stvarali nesnosnu buku, a neka djeca su čekajući autobus glasno se svađala, dok se nadesno jedan par prepirao i gurkao u navali bijesa..
I gledajući svu tu graju, sve te ljude koji su nesretni, koji svako jutro iznova i iznova pokušavaju udahnuti ovaj život i uhvatiti vlak u pokretu i pronaći se u svome tome, u svoj toj zbrci, ludnici, košnici života; da gledajući sve to, nešto u meni je šaptalo…
Nekako, ali samo nekako mi je sinulo da se svi tražimo u ovom kaosu. Da lutamo, bjesomučno se tražimo u svemu oko nas, a ne shvaćamo da se nismo pokušali pronaći samo tamo gdje i možemo biti…
U SEBI.
…….
Zatim sam čitav dan slušala kišu kako pada. Radila sam automatizirano, ali sam slušala kišu u pozadini. Nisam to dugo radila. Zaboravljam te sitnice, te male sitnice koje život čine.
I obećala sam da to više neću dopustiti.
Čak sam odlučila i slušati korake dok sam hodala prema kući. I ponovno sam zagazila u lokvu i opet pomislila kako će me majka ubiti ako se prehladim…
I sve bi baš bilo na mjestu, samo je jedna sitnica nedostajala, jedna mala sitnica…
Poželjela sam tako hodajući doma usput svratiti negdje daleko na jedna vrata, pokucati i reći..
„Bok. Ja sam došla. Zauvijek…..“
Post je objavljen 07.03.2007. u 22:24 sati.