...Eto.I to se dogodilo.Mislila sam da nikad neće.Mrak kao u grobu.Mrtvačka tišina koju probijaju prigušeni stihovi Tears Don't Fall.Cijelo se vrijeme vrti ta pjesma kao da želi reći da se ništa neće promijeniti...da će oni uvijek biti takvi gadovi.To me samo još više deprimira,baca u beskonačni ponor,podsjeća na prošlost.Prisjećam se svega što smo prošli zajedno.Nije uvijek sve bilo jednostavno...ali bilo je lijepo i značilo mi je puno.Ne želim misliti na to.Teže mi je jer znam da bi to još moglo trajati da nije bilo nje.Ali nije ona kriva.Ti si kriv.Ona se pojavila, a ti si otišao bez razmišljanja...s njom.Ti si zaboravio,tebe nije briga.A što je samnom?Meni samo jedan kratki ZBOGOM.Nakon svega...vjerovala sam ti,bila sam sretna...sva ona sreća,ljubav...To živi samo još u mojim mislima...u nostalgičnim snovima.Tebi to više ništa ne znači.Ma ti se toga ni ne sjećaš!Ja sam u tvojoj glavi beznačajna mrlja koja s vremenom sve više blijedi.Što sam ja?Jedna u nizu?Zar nisam nešto više?Zaslužujem bar malo pažnje i poštovanja.Mislim da zaslužujem.Ali ti si presebičan i preslab.A znaš dobro.Svjestan si svojih pogrešaka?Ili čak ni to?Ne mogu vjerovati u koga sam vjerovala!
...Ne.Ne plačem više...borim se s istinom...suočavam sa činjenicama.Trudim se.Dugo sam ti vjerovala.Teško je.U tvojoj glavi sam ništa drugo nego bljedeća uspomena.Znam što misliš,vidi ti se u očima:ja za tebe više ne postojim u ovom svemiru.Što sad mogu?Tako je ispalo.Mirim se s tim.Morala sam prije biti svjesna posljedica.Pokušavam se probiti dalje.Sama sam pa neće biti lako,ali znaj da neće još dugo biti ovako...Izaći ću kao pobjednik.Uspjet ću...
Post je objavljen 07.03.2007. u 18:52 sati.