Vratih voljenu mi pozdainu od 2005. Ne trebaju mi suvišni komentari. Dakle. Zemljopis je prošao grozno. Gore no ikad, ali me, I'm relaxed. Sve ostalo je u redu, valjda. Sve ostalo osim grčkog. =D. Uživam u zvucima gospodina Bowiea i u tračcima istine koji su još vidljivi ispod maske koju svakodnevno vidim na svima. Ne mogu vjerovati kako pojedinci mogu biti glupi, i smatrati me što-ja-znam-kakvom zbog tako bezazlenih, gotovo glupih stvari. /Just because I believe doesn't mean I don't think as well, don't have to question everything in Heaven or Hell.../ Soba mi je uredna, a to dobro djeluje na moju psihu. I da, tko bi je spremio ako ne ja? I suđe sam oprala. Osjećam se korisno. Naravno- I want to be fooled. Full HD-ka mi je upaljena, ali program na kojem sam stala je National Geographic, tako da opet imam osjećaj da se samoobrazujem. Gledam emisiju o ratnim zrakoplovima i njihovim motorima. Jučer je bilo o vlakovima. Zbog tog grandioznog elektromagnetizma vlakovi kojima ćemo se uskoro svi voziti neće imati trenja. Da...hm. Doduše, koliko god se ja sada pametnom osjećala, pod zemljopisom se nisam osjećala pametnije od Dereka Zoolandera, ili možda Jacka iz Will & Grace-a. Gledam u pod, život je čudan. Sve je nekako prošječno, nikako da stanem na točku gdje bih htjela ostati. Ponekad se čak pitam: "What if this is as good as it gets...?" Hmm...
Post je objavljen 07.03.2007. u 15:08 sati.