Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce. Tu mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne , vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede? Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom i dok mislimo da si daleko , ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo- gle ! Na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta. Šta znači talasava linija vašeg tijela ? I ta nijema , bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam naizmjence , ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu ? Žene u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad sretnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad
Ivo Andrić
Post je objavljen 06.03.2007. u 21:57 sati.