Marketing
Obitelj, roditeljstvo, odgoj
Što se više bližim godinama u kojim mladi ljudi počinju zasnivati obitelj i postaju roditelji to me više okupiraju pitanja vezana za roditeljstvo.
Zašto neki roditelji ne mogu izaći na kraj sa svojom djecom? Zašto neka djeca u školi imaju slab uspjeh? Zašto neka djeca postaju delinkventi iako su im roditelji pošteni i obrazovani?
Zašto ne slušaju roditelje i ne poštuju njihov autoritet i hoću li i ja imati takvih problema kad jednog dana postanem roditelj? Kako da motiviram svoje dijete na želju za postignućem i kako je moja majka uspjela meni ipak «utuviti u glavu» da sve što radim radim za sebe?
Kako to da ni ja ni brat nismo postali «klošari», da završavamo fakultete i prihvaćamo obaveze i odgovornosti koje nam se s godinama nameću?
Nisam ni ja u pubertetu bila «suho zlato» ali je moja majka to na vrijeme prepoznala i prevenirala. Nikad neću zaboraviti trenutak kad me posjela za stol jer sam po tko zna koji put jako kasnila doma iako sam znala da ću biti u kazni zbog toga i natjerala me da napravim tablicu sa imenima svojih prijatelja koja je izgledala otprilike ovako:
U prazne sam ćelije morala upisati «+» za pozitivan i «–« za negativan odgovor. Uglavnom sam upisivala minuse, što je moja majka očekivala, a mene zaprepastilo. Na kraju me pogledala prijekornim i samouvjerenim pogledom i upitala: « I, je li ti misliš da je to u redu?»
Naravno, znala sam da nije.
I primjećujem da je društvo sve više sklono tražiti krivce u vanjskom svijetu za loše ponašanje vlastitog djeteta, neprihvatljive moralne vrijednosti, stavove i obrasce ponašanja.
Iz svih tih razloga odlučila sam malo istražiti što nam svijet knjiga i njihovi autori te brojni znanstvenici imaju reći o tome...
Srećom, puno sam toga našla sažetog u diplomskom radu: RODITELJSKI ODGOJNI POSTUPCI, Tanja Dolenec
RODITELJSTVO I PROBLEMATIČNO PONAŠANJE DJECE
Roditeljskim odgojnim postupcima nastoje izbjeći poremećaji ponašanja djece. Poremećaji u ponašanju djece obuhvaćaju širok spektar oblika ponašanja od lakših oblika kao vikanje i psovanje pa sve do težih oblika kao krađe, nasilničko ponašanje te zlouporaba alkohola i opojnih droga.
Istraživanja Loebera i Schmalinga iz1985.g pokazuju da postoje najmanje dva podtipa poremećaja u ponašanju djece koje možemo nazvati VIDLJIVIM ili EKSTERNALIZIRANIM POREMEĆAJIMA i SKRIVENIM ili INTERNALIZIRANIM POREMEĆAJIMA.
U prvu skupinu spadaju poremećaji koji se odnose na direktan sukob i uništavanje u okolini (agresivno ponašanje, napadaji bijesa, neposlušnost, impulzivnost, hiperaktivnost…).
Drugu skupinu čine poremećaji koji uključuju ponašanja iza leđa odraslih (laganje, krađa, korištenje alkohola i droga…)
Oba se javljaju kao skup ponašanja, a ne izolirano. Djeca koja manifestiraju takva ponašanja često su obilježena kao problematična, antisocijalna ili jednostavno djeca s poremećajima ponašanja.
Postoji i mišljenje da se predispozicije za poremećaje u ponašanju razvijaju već u prenatalnom razdoblju kao posljedica pušenja i konzumiranja alkohola i droga majke za vrijeme trudnoće. No to je vrijeme relativno kratko s obzirom na postojeći dugi niz godina djelovanja negativnih čimbenika okoline.
Zato posebno važno mjesto u razvoju poremećaja u ponašanju djece ima SOCIJALNO OKRUŽENJE, a to je na prvom mjestu obitelj .
Obitelj je prva društvena grupa djeteta nakon njegova rođenja. U njoj dijete stječe svoja prva iskustva, razvija svoje osobne potencijale, formira stavove, predodžbu o tome što je dobro a što loše.
Obitelj je i jedini faktor socijalizacije u onom dijelu dječjeg života koji je najbitniji za razvoj njegove ličnosti.
Obitelj je izuzetno značajan faktor socijalizacije i zbog duljine vremenskog perioda unutar kojeg djeluje na dijete.
Obitelj je kao faktor socijalizacije najbitnija i zbog snage emocionalnih veza koje vladaju unutar nje i kojima onda utječe na dijete.
Brojna su empirijska istraživanja pokušala dokučiti koji su to roditeljski odgojni postupci najbolji u smislu stvaranja zaštitnih čimbenika za razvoj poremećaja u ponašanju, u kakvoj su ovisnosti o socioekonomskom statusu i razlikuju li se između spolova.
Dimenzije po kojima se roditeljstvo mjeri su:
1. RODITELJSKI NADZOR – koliko su roditelji upoznati sa svakodnevnim aktivnostima djece, ograničenja izlazaka
2. UKLJUČENOST I ANGAŽIRANOST U ODGOJU – pomoć u pisanju zadaća, gledanje na utakmicama, pomoć u izboru slobodnih aktivnosti
3. RODITELJSKO PRIHVAĆANJE DJECE – podrška, poticaji, nagrade za dobro ponašanje
4. ZAJEDNIČKO ODLUČIVANJE – uključivanje djece u odlučivanje o važnim stvarima u životu
Slabiji roditeljski nadzor i manja podrška koju roditelji pružaju djeci povezani su sa svim oblicima neprimjerenog ponašanja djece od problematičnog ponašanja u školi, pušenja, korištenja alkohola i sl. Djeca čiji su roditelji više uključeni u odgoju rjeđe pokazuju oblike problematičnog ponašanja u školi, a zajedničko odlučivanje je povezano sa manjom učestalošću devijantnog ponašanja.
U skladu s tim dimenzija roditeljskog nadzora je uz dimenziju prihvaćanja najvažniji aspekt takozvanog AUTORITATIVNOG RODITELJSTVA.
Pod roditeljskim nadzorom se ovdje podrazumijeva bihevioralni nadzor koji je, uz podršku, najbolji zaštitni čimbenik u razvoju poremećaja u ponašanju kod djece.
Roditelji su dobro upoznati sa svakodnevnim aktivnostima djece, postavljaju im striktna ograničenja vremena do kojeg smiju ostati vani (obično kraće od ostalih vršnjaka), organiziraju slobodno vrijeme i vrijeme za učenje.
Osim toga roditelji imaju određenu izravnu i neizravnu kontrolu nad time s kime će se družiti njihova djeca. Izravno mogu birati susjedstvo i školu ili vrtić, a neizravno svojim odgojnim postupcima kao nadgledanjem aktivnosti, poticanjem postignuća, podrškom, zajedničkim donošenjem odluka, utječu na specifično ponašanje adolescenata u društvenoj okolini i time utječu na njihov izbor prijatelja.
Roditelji su model ponašanja svojoj djeci – djeca prihvaćaju roditeljske vrijednosti i stavove te ih prenose i na odnose sa svojim prijateljima. Prijatelji opet biraju jedni druge na temelju sličnih osobina, što znači da dijete svojim ponašanjem sam bira prijatelje i pristupa određenoj grupi vršnjaka. Pritisci na adolescente da se konformiraju normama grupe uvijek djeluju u smislu pojačavanja već postojećeg obrasca ponašanja , a ne u smjeru stvaranja posve novog ponašanja. Budući u razdoblju rane adolescencije najveći utjecaj na razvoj pojedinca imaju prijatelji tj. vršnjaci, a oslanjanje na roditelje i njihovo mišljenje slabi, smatram navedenu činjenicu vrlo bitnom.
Druga dimenzija, roditeljsko prihvaćanje u autoritativnom roditeljstvu ima takav utjecaj da djeca visoku razinu bliskosti i prihvaćanja od strane roditelja projiciraju na vanjski svijet tj. na svoje prijatelje i u skladu s tim teže ka bliskom i dubokom prijateljstvu. Ovdje je bitno naglasiti da odgojni postupci očeva imaju značajniju ulogu. Majke su sklone uvijek bezuvjetno prihvaćati djecu i pružati im potporu, dok su očevi nagonski i prirodno manje skloni tomu. Upravo je zato veća važnost takvog postupka kada ga učini otac i ima veći pozitivni učinak na socijalizaciju djece.
Pored ovog postoji i AUTORITARNO RODITELJSTVO kojeg obilježava psihološka kontrola tj. nadzor, visoka razina zahtjeva i niska razina razumijevanja.
Psihološkim se nadzorom ograničava razvoj samostalnosti u djeteta i dijete se osjeća distancirano od roditelja. On je povezan sa razvojem psiholoških problema u adolescenata, posebice depresije i anksioznosti.
Nedostatak bihevioralnog nadzora znači nedostatak pravila i ograničenja koji su prijeko potrebni za pozitivan razvoj ličnosti.
Niska razina bliskosti i intimnosti te slab bihevioralni nadzor dovode do toga da djeca u ranoj adolescenciji sve više vremena provode s prijateljima, no kvaliteta tih prijateljskih odnosa nije visoka. Radi se o površnim odnosima koje karakterizira čestina viđanja. Adolescenti koji nemaju bliske odnose sa roditeljima ne dobivaju od njih bezuvjetnu podršku i prihvaćanje, te percipiraju i da ih prijatelji slabo prihvaćaju. Od tuda polazi površnost tih odnosa i skrivanje iza svojeg «lažnog ja» kako bi bili bolje prihvaćeni među prijateljima. Zato ta djeca, adolescenti, lakše podliježu grupnim pritiscima od djece autoritativnih roditelja.
Zahvaljujući slabom nadzoru autoritarnih roditelja, manjku ograničenja, neorganiziranom slobodnom vremenu i nepostojanju određenih slobodnih aktivnosti njihova djeca ostaju duže vani, pogotovo uvečer vikendom što je povezano sa konzumiranjem alkoholnih pića, devijantnim ponašanjem i slabim školskim uspjehom.
Treba zapamtiti da se već pred kraj osnovne škole pojavljuje sindrom ponašanja koje je rizično za razvoj poremećaja u ponašanju djece te da je to vrijeme kada je potreban veći roditeljski nadzor i podrška.
Toplina, prihvaćanje, nadzor i poticanje psihološke neovisnosti imaju pozitivan utjecaj na zdrav psihološki razvoj djece i njihov bolji školski uspjeh. Bitno je ostvariti ravnotežu između aktivnih odnosa sa vršnjacima i bliskog odnosa sa roditeljima. Prevelika uključenost u interakcije sa vršnjacima te nepostojanje bliskih odnosa sa roditeljima predstavljaju prediktor problematičnog i devijantnog ponašanja.
Kao što smo već mogli zaključiti, roditeljstvo je višedimenzionalni pojam.
Nadzor, prihvaćanje i način discipliniranja kao osnovne dimenzije mogu biti i zaštitni ali i rizični čimbenici. Hirschi je dokazao da upravo delinkventi imaju slabiju povezanost sa roditeljima i da ti roditelji imaju slab nadzor nad djecom.
Osim navedenih čimbenika izuzetno je važan način discipliniranja djece.
Autoritarni roditelji prilikom kažnjavanja ne vežu kaznu za određeni postupak tj. ponašanje djeteta te samim time ne postavljaju dovoljno jasna pravila o tome što je dopušteno a što nije. Ne prate pridržavanje određenih pravila i ne kažnjavaju svaki put kršenje istih.
Kazne mogu biti različite-od prigovaranja do fizičkog kažnjavanja, no nije toliko bitno koje su nego da budu dosljedne. Nedosljedni odgojni postupci i nedostatna kontrola ponašanja djece ima veliki značaj na razvoj njihovog delinkventnog ponašanja.
Slaba kvaliteta komunikacije unutar obitelji također utječe na razvoj delinkventnog ponašanja djece. Ona je u glavnom nedostatna i neiskrena što utječe i razvija slab osjećaj zajedništva. Najčešći oblici komuniciranja su im kritika, omaložavanje i druge negativne poruke, te fizičko razračunavanje. To opet dovodi do razvoja niske razine socijalizacije kod adolescenata koja se očituje u agresivnosti.
Roditeljskim odgojnim postupcima nastoje izbjeći poremećaji ponašanja djece. Poremećaji u ponašanju djece obuhvaćaju širok spektar oblika ponašanja od lakših oblika kao vikanje i psovanje pa sve do težih oblika kao krađe, nasilničko ponašanje te zlouporaba alkohola i opojnih droga.
Istraživanja Loebera i Schmalinga iz1985.g pokazuju da postoje najmanje dva podtipa poremećaja u ponašanju djece koje možemo nazvati VIDLJIVIM ili EKSTERNALIZIRANIM POREMEĆAJIMA i SKRIVENIM ili INTERNALIZIRANIM POREMEĆAJIMA.
U prvu skupinu spadaju poremećaji koji se odnose na direktan sukob i uništavanje u okolini (agresivno ponašanje, napadaji bijesa, neposlušnost, impulzivnost, hiperaktivnost…).
Drugu skupinu čine poremećaji koji uključuju ponašanja iza leđa odraslih (laganje, krađa, korištenje alkohola i droga…)
Oba se javljaju kao skup ponašanja, a ne izolirano. Djeca koja manifestiraju takva ponašanja često su obilježena kao problematična, antisocijalna ili jednostavno djeca s poremećajima ponašanja.
Postoji i mišljenje da se predispozicije za poremećaje u ponašanju razvijaju već u prenatalnom razdoblju kao posljedica pušenja i konzumiranja alkohola i droga majke za vrijeme trudnoće. No to je vrijeme relativno kratko s obzirom na postojeći dugi niz godina djelovanja negativnih čimbenika okoline.
Zato posebno važno mjesto u razvoju poremećaja u ponašanju djece ima SOCIJALNO OKRUŽENJE, a to je na prvom mjestu obitelj .
Obitelj je prva društvena grupa djeteta nakon njegova rođenja. U njoj dijete stječe svoja prva iskustva, razvija svoje osobne potencijale, formira stavove, predodžbu o tome što je dobro a što loše.
Obitelj je i jedini faktor socijalizacije u onom dijelu dječjeg života koji je najbitniji za razvoj njegove ličnosti.
Obitelj je izuzetno značajan faktor socijalizacije i zbog duljine vremenskog perioda unutar kojeg djeluje na dijete.
Obitelj je kao faktor socijalizacije najbitnija i zbog snage emocionalnih veza koje vladaju unutar nje i kojima onda utječe na dijete.
Brojna su empirijska istraživanja pokušala dokučiti koji su to roditeljski odgojni postupci najbolji u smislu stvaranja zaštitnih čimbenika za razvoj poremećaja u ponašanju, u kakvoj su ovisnosti o socioekonomskom statusu i razlikuju li se između spolova.
Dimenzije po kojima se roditeljstvo mjeri su:
1. RODITELJSKI NADZOR – koliko su roditelji upoznati sa svakodnevnim aktivnostima djece, ograničenja izlazaka
2. UKLJUČENOST I ANGAŽIRANOST U ODGOJU – pomoć u pisanju zadaća, gledanje na utakmicama, pomoć u izboru slobodnih aktivnosti
3. RODITELJSKO PRIHVAĆANJE DJECE – podrška, poticaji, nagrade za dobro ponašanje
4. ZAJEDNIČKO ODLUČIVANJE – uključivanje djece u odlučivanje o važnim stvarima u životu
Slabiji roditeljski nadzor i manja podrška koju roditelji pružaju djeci povezani su sa svim oblicima neprimjerenog ponašanja djece od problematičnog ponašanja u školi, pušenja, korištenja alkohola i sl. Djeca čiji su roditelji više uključeni u odgoju rjeđe pokazuju oblike problematičnog ponašanja u školi, a zajedničko odlučivanje je povezano sa manjom učestalošću devijantnog ponašanja.
U skladu s tim dimenzija roditeljskog nadzora je uz dimenziju prihvaćanja najvažniji aspekt takozvanog AUTORITATIVNOG RODITELJSTVA.
Pod roditeljskim nadzorom se ovdje podrazumijeva bihevioralni nadzor koji je, uz podršku, najbolji zaštitni čimbenik u razvoju poremećaja u ponašanju kod djece.
Roditelji su dobro upoznati sa svakodnevnim aktivnostima djece, postavljaju im striktna ograničenja vremena do kojeg smiju ostati vani (obično kraće od ostalih vršnjaka), organiziraju slobodno vrijeme i vrijeme za učenje.
Osim toga roditelji imaju određenu izravnu i neizravnu kontrolu nad time s kime će se družiti njihova djeca. Izravno mogu birati susjedstvo i školu ili vrtić, a neizravno svojim odgojnim postupcima kao nadgledanjem aktivnosti, poticanjem postignuća, podrškom, zajedničkim donošenjem odluka, utječu na specifično ponašanje adolescenata u društvenoj okolini i time utječu na njihov izbor prijatelja.
Roditelji su model ponašanja svojoj djeci – djeca prihvaćaju roditeljske vrijednosti i stavove te ih prenose i na odnose sa svojim prijateljima. Prijatelji opet biraju jedni druge na temelju sličnih osobina, što znači da dijete svojim ponašanjem sam bira prijatelje i pristupa određenoj grupi vršnjaka. Pritisci na adolescente da se konformiraju normama grupe uvijek djeluju u smislu pojačavanja već postojećeg obrasca ponašanja , a ne u smjeru stvaranja posve novog ponašanja. Budući u razdoblju rane adolescencije najveći utjecaj na razvoj pojedinca imaju prijatelji tj. vršnjaci, a oslanjanje na roditelje i njihovo mišljenje slabi, smatram navedenu činjenicu vrlo bitnom.
Druga dimenzija, roditeljsko prihvaćanje u autoritativnom roditeljstvu ima takav utjecaj da djeca visoku razinu bliskosti i prihvaćanja od strane roditelja projiciraju na vanjski svijet tj. na svoje prijatelje i u skladu s tim teže ka bliskom i dubokom prijateljstvu. Ovdje je bitno naglasiti da odgojni postupci očeva imaju značajniju ulogu. Majke su sklone uvijek bezuvjetno prihvaćati djecu i pružati im potporu, dok su očevi nagonski i prirodno manje skloni tomu. Upravo je zato veća važnost takvog postupka kada ga učini otac i ima veći pozitivni učinak na socijalizaciju djece.
Pored ovog postoji i AUTORITARNO RODITELJSTVO kojeg obilježava psihološka kontrola tj. nadzor, visoka razina zahtjeva i niska razina razumijevanja.
Psihološkim se nadzorom ograničava razvoj samostalnosti u djeteta i dijete se osjeća distancirano od roditelja. On je povezan sa razvojem psiholoških problema u adolescenata, posebice depresije i anksioznosti.
Nedostatak bihevioralnog nadzora znači nedostatak pravila i ograničenja koji su prijeko potrebni za pozitivan razvoj ličnosti.
Niska razina bliskosti i intimnosti te slab bihevioralni nadzor dovode do toga da djeca u ranoj adolescenciji sve više vremena provode s prijateljima, no kvaliteta tih prijateljskih odnosa nije visoka. Radi se o površnim odnosima koje karakterizira čestina viđanja. Adolescenti koji nemaju bliske odnose sa roditeljima ne dobivaju od njih bezuvjetnu podršku i prihvaćanje, te percipiraju i da ih prijatelji slabo prihvaćaju. Od tuda polazi površnost tih odnosa i skrivanje iza svojeg «lažnog ja» kako bi bili bolje prihvaćeni među prijateljima. Zato ta djeca, adolescenti, lakše podliježu grupnim pritiscima od djece autoritativnih roditelja.
Zahvaljujući slabom nadzoru autoritarnih roditelja, manjku ograničenja, neorganiziranom slobodnom vremenu i nepostojanju određenih slobodnih aktivnosti njihova djeca ostaju duže vani, pogotovo uvečer vikendom što je povezano sa konzumiranjem alkoholnih pića, devijantnim ponašanjem i slabim školskim uspjehom.
Treba zapamtiti da se već pred kraj osnovne škole pojavljuje sindrom ponašanja koje je rizično za razvoj poremećaja u ponašanju djece te da je to vrijeme kada je potreban veći roditeljski nadzor i podrška.
Toplina, prihvaćanje, nadzor i poticanje psihološke neovisnosti imaju pozitivan utjecaj na zdrav psihološki razvoj djece i njihov bolji školski uspjeh. Bitno je ostvariti ravnotežu između aktivnih odnosa sa vršnjacima i bliskog odnosa sa roditeljima. Prevelika uključenost u interakcije sa vršnjacima te nepostojanje bliskih odnosa sa roditeljima predstavljaju prediktor problematičnog i devijantnog ponašanja.
Kao što smo već mogli zaključiti, roditeljstvo je višedimenzionalni pojam.
Nadzor, prihvaćanje i način discipliniranja kao osnovne dimenzije mogu biti i zaštitni ali i rizični čimbenici. Hirschi je dokazao da upravo delinkventi imaju slabiju povezanost sa roditeljima i da ti roditelji imaju slab nadzor nad djecom.
Osim navedenih čimbenika izuzetno je važan način discipliniranja djece.
Autoritarni roditelji prilikom kažnjavanja ne vežu kaznu za određeni postupak tj. ponašanje djeteta te samim time ne postavljaju dovoljno jasna pravila o tome što je dopušteno a što nije. Ne prate pridržavanje određenih pravila i ne kažnjavaju svaki put kršenje istih.
Kazne mogu biti različite-od prigovaranja do fizičkog kažnjavanja, no nije toliko bitno koje su nego da budu dosljedne. Nedosljedni odgojni postupci i nedostatna kontrola ponašanja djece ima veliki značaj na razvoj njihovog delinkventnog ponašanja.
Slaba kvaliteta komunikacije unutar obitelji također utječe na razvoj delinkventnog ponašanja djece. Ona je u glavnom nedostatna i neiskrena što utječe i razvija slab osjećaj zajedništva. Najčešći oblici komuniciranja su im kritika, omaložavanje i druge negativne poruke, te fizičko razračunavanje. To opet dovodi do razvoja niske razine socijalizacije kod adolescenata koja se očituje u agresivnosti.
Eto, ovo su osnove i korijeni na koje bi tebalo obratiti pozornost. Sve se čini tako očitim, logičnim i te su nam situacije stalno pred nosom, no nažalost u natrpanoj svakodnevnici ne primjećujemo tako "obične" stvari, događaje i zbivanja te nam proklize zajedno s vremenom u nepovrat, a kasnije očito nismo spremni prihvatiti posljedice vlastitih propusta. Tužno, jer to znači samo jedno: Grešku ćemo ponoviti, nismo naučili ništa iz prostog razloga što sebi nismo spremni priznati krivicu. I, do kada tako?
Post je objavljen 06.03.2007. u 12:55 sati.