Sunčam se u mahom punoj predavaonici i slušam svog neobičnog profesora književnosti. Zanimljiv je i inteligentan, no gotovo neslušljivo nekoherentan. Nakon sat vremena predavanja ne nazirem nit za koju vjerujem da je se drži.
Love thy brother, piše na njegovoj dražesno bijeloj majici gotovo božanski osvijetljenoj suncem.
I razmišljam... o nijansama i pravilima; intenzitetu jednih i nepostojanju drugih.
Čitali smo iz engleskog priču «My Son The Fanatic» o ocu i sinu, Pakistancima koji žive u Engleskoj. Relativno su siromašni; otac je taksist i radi 10 sati dnevno, i to noću, jer želi da se njegov sin školuje i uspije. Na poslu se druži s ostalim vozačima i uvijek im se hvali kako mu je sin uspješan učenik. Čini to uglavnom zato što im se želi dokazati. Pakistanac koji uspijeva među Britancima. Najbolja prijateljica mu je prostitutka koju već tri godine svake zore vozi doma. Njegovu u mir uljuljkanu svakodnevicu narušava sinovljevo iznenadno čudno ponašanje. Izbacio je iz sobe većinu stvari, ostavio djevojku i prekinuo odnose s prijateljima. Otac je zbunjen i zabrinut. Stalno ga promatra i pokušava razgovarati. Prisluškujući shvati da se njegov sin redovito moli pet puta dnevno. Jedne ga večeri izvede van i prisili na razgovor. Sin mu otkrije da je postao musliman, govori mu o Kur'anu, džihadu itd. S prijezirom promatra oca, njegova načela i životne navike. Otac je bijesan jer ne misli da zaslužuje takvo ponašanje, a i životni stav kao takav mu je, uslijed neimaštine i utjecaja zapadnjačke kulture, pojednostavljen na krilaticu: «Život je za življenje.» pa ne shvaća sinovljeve moralne prodike. U njegovoj je osobnosti davno usađen antagonizam spram Islama. Kad je bio mlad, bio je primoran proučavati Kur'an i danonoćno učiti. I to na način da mu je kosa tankom niti bila povezana sa stropom. Svaki put kad bi zaspao, nit bi ga povukla i nastavio bi učiti. Ponižen takvim postupkom, udaljava se od bilo kakvog oblika religije. Sin ga osuđuje zbog pravila koja je prekršio, zbog prijateljice prostitutke, zbog neznanja.
Otac ga nemoćan odvozi kući. Sin odlazi u sobu i moli se, a otac uznemireno hoda kućom. Piće za pićem. Naposljetku, pojuri u sobu i istuče sina. Ovaj ga hladno upita: «I tko je sad fanatik?»
Priča se doima jednostavna i tipična. I jedno je i drugo utoliko što je pozadina svakodnevnih pojednostavljenih i tipiziranih situacija.
Ono što je mene osobito zaintrigiralo jest što na kraju priče nisam znala čiju stranu zauzeti. Svaka je imala argumente u svoj prilog. Otac jest zastranio na neki način i dopušta si osjećaj potrebe za dokazivanjem pred bijelcima samo zato što su bijelci. No, s druge strane, radi k'o magarac za sina, žrtvuje se i želi mu najbolje. To što prihvaća prostitutku kao prijateljicu čini ga više čovjekom nego da ju osuđuje. Ali, opet, sin ima pravo razvijati se duhovno, i odbiti budućnost koju mu je otac namijenio. I ima mu pravo zamjeriti tako nisko samopoštovanje. No ponašati se tako nezahvalno i oholo nakon svega?
Mogu li oni premostiti i generacijski i religijski jaz?
Znaju li ljudi uopće premostiti bilo kakav jaz? Koliko puta zateknemo sami sebe u lošem odnosu s nekime, a kad krenemo istražiti uzrok, nabasamo samo na hrpu okolnosti preko kojih nismo htjeli prijeći? I koliko se puta zateknemo u dobrom odnosu s nekime, a kad pogledamo povijest tog odnosa, uvidimo hrpu prilagodbi koje smo na sebi načinili zbog njega. Pa i nesvjesno.
Što je onda manji «rizik», izgubiti sebe ili tu osobu?
Zato nema pravila. I zato naslućujemo nijanse. Tapkamo u mraku. I snalazimo se.
Love thy brother. Sure.
Post je objavljen 05.03.2007. u 23:15 sati.