danas mi se desilo nesto sta mi se nije desilo ili jako dugo ili nikad. jedna rijec, bilo kome bezazlena rijec koja nema veze s nicim skoro me rasplakala na sred sata. imali smo geografiju. i profesorica je govorila nesto o drvecu ili cemu vec, sumarstvo smo radili. i rekla je rijec makija. ja sam se najprije pocela smijat. sjetila sam se na njega... mog frenda koji je prerano otisao. uvijek kad me nesto asocira na njega nasmjesim se, jer on je bio osoba koja je bilo koga mogla bez problema nasmijat. i tako - makija. jednom u osnovnoj - osisao se i bilo mu je, pa.. prilicno grozno. i kako smo ucili nesto vezano za makiju, rekli smo mu da izgleda kao makija. i tako smo ga zvali neko vrijeme.
kad sam se danas sjetila na njega, prvo sam se nasmijala. ali onda - osjecaj koji je bio jaci od lijepog sjecanja - njega vise nema, nikad ga vise necu vidjeti. i oci su mi se napunile suzama. htjela sam plakat, vristat, vjerojatno bih i bila da nije bilo 15 minuta do zvona. jedna obicna, glupa rijec iz gradiva donijela mi je u glavu toliko asocijacija i dovela me do suza. nekako sam se uspjela suzdrzat, ne znam ni sama kako. htjela sam pitat profesoricu za wc, ali znala sam, ako samo progovorim, rasplakat cu se.
i mislim si, kako bi bilo da je on jos uvijek ovdje? da jos uvijek ide sa mnom u razred, da ga vidjam svaki dan? kako bi bilo da je bio u petak s nama u Veneciji? nekako jos nisam bas prihvatila cinjenicu da on vise nije ziv. uvijek kad ga spomenemo, imam osjecaj kao da je negdje daleko, da se preselio, otisao u drugu skolu ili sta vec. nikako to da ga vise nema. i uvijek kad u drustvu kazemo nesto za njega, svi se smijemo. a tko se ne bi smijao kad se sjeti na njega? jednu stvar znam u vezi njega. da mu se nije desilo to sta mu se desilo, da je jos uvijek tu, znam da ne bi bio kao drugi u razredu, bio bi i dalje ''normalan'' kao sta je bio u osnovnoj. ne bi se promijenio i postao dvolican kao svi gimnazijalci zato jer sam cak JA bila vise gimnazijalac od njega. znam da je tu da bi mi bio najsvjetlija tocka u razredu....
toliko me stvari podsjeca na njega. uglavnom smijesnih stvari, bombe koje je znao bacit. u petom ili sestom razredu, profesor iz povijesti ga je pitao: koja rijeka tece ispod savskog mosta? a on ko iz topa: Rajna! uvijek smijeha s njim... a u prvom srednje, profesorica iz engleskoga ga je nesto pitala, a on njoj: Nein!
ma zasto se to njemu moralo desit? zasto je on morao otici? kad god odem na groblje, kao da sam dosla nekom drugom, a ne njemu, kao da tamo ne lezi on... zasto je tako tesko prihvatit cinjenicu da nekog vise nema? nije to zasluzio.. zasto se to moralo desit njemu? zasto se takve stvari desavaju dobrim ljudima? zasto oni zli uvijek budu najsretniji?
sjecam se kad sam zadnji put pricala s njim... uvijek je imao milijun tema za razgovor, ne biste to ocekivali od nekoga tko ima tumor na mozgu i koga stalno muce s kemoterapijama... i uvijek se smijao, cak i kad je bilo najteze... jos uvijek imam zadnju poruku koju mi je poslao... mislim da dio mene nikad nece moci prihvatiti to da ga vise nema... i nakon 6 i pol mjeseci jos mi je sve tako nestvarno...kad se sjetim, kao da sanjam, da se to njemu nije desilo...
Post je objavljen 05.03.2007. u 17:16 sati.