Svake godine pocetkom ozujka u Rotterdamu se odrzava Noc Muzeja. Mnoge galerije i muzeji su ovom prigodom otvoreni od 20.00 do 2.00 h i obicno imaju poseban program. Osim toga se dosta toga dogada i po gradskim ulicama. Cilj je ljudima pribliziti umjetnost ne bi li ih motivirali da cesce posjecuju kulturne ustanove. Bart i ja smo ove godine odlucili po prvi put posjetiti ovaj dogadaj, ali moram iskreno priznati da to nije bila nasa vlastita inicijativa, nego inicijativa jedne nase umjetnicki nastrojene prijateljice i njenog nesto manje umjetnicki nastrojenog momka.
I tako se mi prvo zaputili u ulicu Witte de With. To je jako poznata ulica u Rotterdamu u kojoj sve vrvi od malih galerija, a ima i masu kafica i restorana. Ova ulica je poznata kao okupljaliste gradskih umjetnika i slicnih spodoba. Zavirili smo tu u nekoliko galerija i misli koje su mi se prve pojavile u glavi bile su: "'Sto je pjesnik htio reci?" i "Ili sam ja glupa kao tenk ili je ovo teski skart.'' Ovakve misli mi se cesce nadu u glavi kad imam priliku diviti se modernim umjetnickih djelima. Cini se da je Bart imao slican problem kao ja jer je ni ne sluteci sto cini oskvrnuo umjetnicko djelo gazuci par cipela koje su stajale na podu usred jedne od galerija koje smo posjetili. Ipak, za mene je vrhunac bila jedna galerija u kojoj su bile izlozene lutkice (ne znam od kojeg materijala napravljene) u svakojakim seks pozama. Ova izlozba je izgledala kao djelo jednog napaljenog skolarca koji za sebe misli da je jako duhovit i cool. Ne znam, imam osjecaj da danas svatko sam sebe moze prozvati umjetnikom i onda, da oprostite na izrazu, cak i hrpu govana prezentirati kao umjetnicko djelo. Slazem se da i za to treba imati ideju, ali nije mi jasno zasto moderna umjetnost cesto puta mora biti ljigava.
Srecom sam u subotu vidjela i par lijepih i zanimljivih stvari, a ovakva vecer je i prilika da zaviris u muzeje u koje inace ne bi tako brzo otisao. Meni se jako svidjela izlozba fotografija koja je prikazivala urbanizaciju na turskoj obali. Koga boli briga za lijepim krajolicima i prirodom, treba se napraviti mjesta za nizove nebodera sa stanovima koji se vjerojatno prodaju strancima zeljnim sunca. Fotografije su bile velike i jako impresivne. Svidio mi se i Muzej arhitekture u kojemu jos nikad nisam bila. Sama zgrada je zanimljiva, od stakla i na vodi, a uz to su imali lijepu izlozbu o svijetlu i osvjetljenju. Posebno mi se svidjela karta svijeta s prikazom svjetlosnog zagadenja u cijelom svijetu. Sudeci po ovoj karti Hrvatska jos uvijek nije toliko zagadena, sto se ne moze reci za Nizozemsku. Ali definitivno najzagadenija zemlja je Japan, u kojem gotovo pa da i nema mracnog mjesta! Vecer smo zavrsili plovidbom rijekom koja bi bila savrsena da se na brodu nije odrzavala zalosna puberalna predstava trojice komicara ciji je scenarij valjda napisao isti napaljeni skolarac koji je napravio prije spomenute seksi lutkice.
Zakljucak:
1. Stvarno volim fotografiju. Trebala bi tu i tamo zaviriti na koju foto izlozbu.
2. Otici cu jednom u Muzej arhitekture i malo ga detaljnije razgledati.
3. Mislim da cu se, kao i do sada, i u buducnosti kloniti malih galerija sa za mene neshvatljivim instalacijama.
4. Bart i ja se volimo kulturno uzdizati, ali definitivno ne svaki tjedan.
Sve u svemu bila je to zanimljiva vecer. Ako zbog nicega drugoga, bar je bilo lijepo za promjenu vidjeti masu ljudi na mjestima gdje subotom navecer obicno nema ni pasa.
Post je objavljen 05.03.2007. u 16:37 sati.