Ne zna svatko prdit. Prdit treba znat. Mamicu joj prljavu, kak je mogla sam tak okinut i ne bi me to ni smetalo da se nije držala ko da to nije ona. Ona ustvari ne zna prdnut. Kad ona prdne čini se to odvratno, degutantno, neodgojeno i to još u tranvaju napravi. Ne, ne nemreš ga tak okinut, tak se to ne radi. Ak se sramiš toga onda je to odvratno, nepristojno i neprimjereno, treba ga priznat, cijenit, njegovat, voljet jer je on ipak tvoj prdac. Kad se radi o prdcu treba ga okidat (jer ja to zaslužujem! - prdac govoreći), on se nesmije sputavat, ignorirat, pravit se da nije tu i zato imate rupe na gačama jer se ljuti na vas, želi vam pokazati koliko je tužan i da on može biti bezobrazan. On jedino što želi je biti slobodan, slobodan kao ptica u proljeće, kao lagani vjetar u vručim i toplim danima, još više želi biti slobodan i kad je pored vas. On je kao dijete u majčinom trbuhu, rađa se, raste i izlazi van na ovaj ružni i okrutni svijet van. Nesmijete ga se sramiti, pa to je normalno i prirodno kao i vi sami i zato ga volite kao što volite sami sebe jer je on dio vas, kao što ste i vi dio njega. Dio koji želi biti slobodan i zato ga puštajte bez srama i stida, puštajte ga u visine. Tako če jedino biti svoj. Ovo je priča napisana po istinitom događaju okrutno, bezobraznog ponašanja prema samom prdecu. Prdec Prdić 1965-2004 .g. Ovo je posveta mom najdražem prijatelju, uvijek si u našim srcima.
Post je objavljen 07.03.2007. u 10:35 sati.