Pregled posta

BITI SUPRUGA

Ulazim u kuću , da nisam falila, nemoš proć od stvari, raznog namještaja. U kužini sve krcato nekih starih komoda, posuđa, pizdarija kao kad se seliš, dnevni boravak isto…., u njemu uspuvana Beti gura namještaj, šta radiš u mojoj kući kozo, ona meni - tvoj sa mojim dogovorio da u Vas stavimo stvari dok ne sredimo kuću-…, ja ispalila, vičem… a moj odmah počeo i naš renovirati, kao nismo davno opiturali, počeo strugati špatulom po zidovima samo da se izvuče, da mi udovolji, pa znaš kad je već nered…. krenem u spavaću da oladim kad već kroz hodnik ne mogu proć od ljudi, sjede i ful se zabavljaju između namještaja, po krevetima, na ormarima…
budim se iz noćne more, ne znam jel zbog proživljenog užasa ili što me moj (u Dalmaciji za suprugu kažu –ona-, a za muža –moj-) na neki novi način budi ( odavno to već ne radi zorom),…. lagano masira …..kad me ono mačak Bilko «mijesi» po bokovima, budi me iscrpljen i gladan od kurvanja po cile noći.
Koji početak dana ! Kako uvijek analiziram snove, mislim se- to mi je trauma od seljenja svake godine u podrum ( mi vam to u Makarskoj mahom svi radimo- ko miševi u razne rupe samo da štogod zaradimo priko lita, pa kažu laka lova od turizma) ili traume od maltovskih dana kad se po kući muvalo stotinjak osoba. Uzrok toj mori je najvjerojatnije -ništa od feng šuia-, u podrumu koji nam služi ko radionica, studio, galerija i litnje utočište se skupila već kritična masa stvari, on se pravda kreativnim neredom a meni počele noćne more od viška namještaja, robe za 5 života, rezervnih dijelova za sve izmišljeno, svih vrsti materijala, papira, boja, knjiga, slika, neispravnih aparata koje po JUS-u skupljamo, zlunetribalo. Sinonim za bogate ljude mi je veeliki prazan prozračni prostor. U kojem se ne sanjaju ovakvi snovi.

Skužili ste da prosipam misli kako mi dolaze. Baš jučer kažem Luci, čita mi blog-lipo od nje, kad počneš pisati i razmišljati, nikad kraja. Možda je tema - biti žena- trebala prethoditi jer se bliži Dan žena, al može i ovo jer za većinu Hrvata i hadezejki biti žena znači biti supruga i majka. Ako to nisi onda si prekobrojna, ili si nevidljiva, ili se ne računaš, ili si nastrana, ili vanzemaljac.

Imam savršen brak koji je baš ko ona bračna zakletva iz patetičnih američkih filmova…da ću te voliti, paziti i maziti u dobru i zlu, sve dok nas smrt ne rastavi. U početku je bilo malo natezanja oko mačo stava (mada nije tako odgojen, njegovi su bili divni ljudi, u braku za uzor po starovinski, duhovita Katica bi znala reć – ja radim sve što hoću samo mi on kaže što trebam raditi)… on bi meni na početku braka - šta oćeš, kupio sam ti spizu, skuhao sam ti ručak, pričuvao sam ti dijete… čije dijete, kome si…. meni ?, od sutra kupuj sebi a ja ću se snać…ja raaaadim,… a ja kao ne radim ( po života sam proživila ko robot, dizanje u 5, s posla u 3, dovedi dijete, dovrši ručak, peri, steri, čisti, ribaj.. da ne nabrajam nesavladive poslove za muški rod za koje misle da triba fakultet),…. tako par godina dok se nije emancipirooo. U početku je bio i malo ljubomoran pa bi mu ja zapjevala- ti si čovjek mog životaaaaa… većinu života smo savladavali i savladavamo s humorom.
Tako sam se ja uglavnom po uvriježenom shvaćanju realizirala ko žena, tj. supruga i majka, ne znam što bih bez njih dvoje, volim ih više od sebe, ne smijem tako govorit, ispravljam se, volim ih kao dio sebe. Jeste li zamijetili da ljudi kod nas ( mislim na muške- jer u nas kažu ljudi i žene, žena kao nije ljudsko biće), za razliku od amera teško prevaljuju preko usta to- volim te, idiotsko slavljenje Valentinova malo mijenja stvar, na njihovu sriću izmišljene su čokolade samo ti.. i volim te…pa za protuvrijednost od 5-6 kuna ne moraju to prevaljivat preko usta.

Nedavno sam imala višednevnu terapiju u Splitu i iskoristila sam te dane da vidim dio projekta « Žena na raskrižju ideologija» , nešto novo, radikalno, dobro osmišljeno, ukratko multimedijska i interaktivna prezentacija suvremene ženske umjetnosti , tj. nomadskih umjetnica našeg porijekla kao i stranih autorica. Izvrstan ogled je napisao Branko Cerovac u 200-tom broju Zareza pa možete pročitati. Cerovca sam upoznala za MALT-ovog nastupa u Palach-u u Rijeci, napisao je lucidni tekst za naš letak prije nastupa, i to na neviđeno. Dakle lumen par excellance koji mi je digao živce na kraju teksta kad je pohvalio neosporan prilog projektu splitskog konceptualnog umjetnika Zlatana Dumanića. Očigledno nije prisustvovao tom njegovom «doprinosu» za Okruglim stolom na temu : Muškarac i feminizam. Pozvali su ga kao gosta jer se samoproglasio feministom. Ta nebulozna faca je odmah u startu minirala Okrugli stol lupetanjem zbrdazdola…mi, one, kurci veliki i mali, pičke, novi milenij, svemir, vanzemaljci… do rečenice .. nemam ja šta razgovarati sa ženama koje nisu imale 100 kuraca…Ostali gosti za stolom ( pristojni ljudi) se nisu snašli pa su nastavljali svoj tok misli kao da njega nema, takva nebuloza se i ne može pratiti. Da sam bila na mjestu idejne voditeljice cijelog projekta Ane Peraice ( Bravo Ana, čista petica za projekt !) obratila bih se ženama u publici s pitanjem da dignu ruke one koje su imale 100 k….. pa ga lipo zamolila da izađe jer nema s kim tu razgovarati. Umjesto toga, Jadre i ja smo se pogledale i izašle vanka jer, s obzirom da se rijetko viđamo, nismo željeli gubit vrijeme na slušanje gluposti. Čula sam da je poslije nas izašlo još par žena.
Kad će se pitanje relacije muško-žensko početi kretati van genitalnih sfera je problem o kojem se nije raspravljalo, valjda je izgledalo suviše banalno. Ali jeste o puno drugih stvari koje su u našoj naprednoj zemlji tek u začetku : matrilinearno nasljeđivanje, tradicionalni ugovori s Bogom, muškarcem i državom, nasilje u obitelji, migracija žena, trgovina ženama, transgender, queer, žene i politika, žene u povijesti umjetnosti, virdžine …..Film ( video, 28 min. 2003.) Karin Michalski « Pasche i Sofia» me je najviše impresionirao.
Paške ( 62 godine) živi u planinskom selu u Albaniji kao virdžina tj. «zakleta djevica» što tamo znači da živi u društvenoj ulozi muškarca. Prethodila je priča o porijeklu virdžina kod nas , režija Srđan Karanović : žena koja izgleda i ponaša se kao muškarac živi izolirano i radi teške seljačke poslove u nekoj vukojebini pomirena sa svojom «muškom» sudbinom. U okviru patrijarhalne lokalne kulture i na osnovu vjerovanja da su obitelji bez muškog nasljednika proklete, seljak odlučuje nakon četvrtog rođenog ženskog djeteta da jedna od njih postane takozvana virdžina, nikad se ne uda i ne rađa, te preuzme ulogu muškarca, tj. nasljednika obiteljske tradicije. A naša Paške, simpa pravi mali «muškarac» s cigaretom za uhom ( ne puši, ali to je muški đir) priča o sebi i sa Sofijom o njihovim viđenjima vlastitih života i o rodnim ulogama u načelu. Sofiju udaje obitelj za njihovog izabranika, ona unaprijed zna svoju ulogu i da će svi njeni egzistencijalni problemi biti riješeni, u dotu dobiva od oca samo metak koji daje mužu da ga upotrijebi ako ne bude dobra supruga. Paške koja je od djetinjstva bila muškobanjasta i nije se palila na žensku priču, odlučuje se za ulogu virdžine jer u Albaniji je dovoljno ne udati se i ne imati djece da bi se žena proglasila za muško. Paška se kreće uglavnom u muškom društvu i oni je prihvaćaju kao ravnopravnog člana. Užasna a istovremeno avangardna tradicija u usporedbi s naprednim svijetom gdje se žena teško izborila za navodnu ravnopravnost. Preuzimajući ulogu « zakletih djevica» žene u Albaniji mogu iskoristiti tu strategiju adaptacije koja im promjenom rodnog omogućava da izbjegnu ograničenja koja im nameće patrijarhalna kultura, ostvarujući na takav način i status i poštovanje koje je rezervirano samo za muškarce. Koliko se sjećam u filmu se još upliće priča o ženi iz obitelji gdje su svi muški pobijeni pa nema tko ostvariti krvnu osvetu, ona se prerušava u muško, osvećuje braću i kad je žele ubiti razotkriva da je žena i tako se spašava, jer u tradiciji « oko za oko, zub za zub « za žene nema mjesta.

Često, iz svoje perspektive sretno udane žene i majke, mislim na moju hrabru Vesnu ( i na još neke prijateljice) koje su odlučile ne udavati se a imati djecu, na neke koje su se sretno udale ali ne žele ili ne mogu imati djecu, na mnoge koje su se udale, odgojile djecu i osjećajući se svetom žrtvom podnosile i podnose nezamisliva psihička i fizička maltretiranja, na rijetke koje su se rastale i ne samo da teško žive već ih izjeda osjećaj promašenosti…..
Mislim na mlade cure kojima je u današnje vrijeme u Hrvatskoj životni cilj udati se što prije ko naše babe prije 100 godina.

Supruge i majke, patnice Hrvatice, zadajte si novu misiju i savjetujte svoje kćerke :
Djevojčice, ajde olaaadi….prvo prošetaj malo svijetom i nauči nešto !


MALT performance " Milo moje..." 2004.
Kreacije : 1. "Glamour "- nosi Ana Gače i "Sedamnaest mi je godina već !"- nosi Marija Ivanković

Post je objavljen 05.03.2007. u 14:50 sati.