Kažu, kad se popneš na bundevu, vidiš cijelu Slavoniju.
Kad putuješ vlakom, vidiš da ju mnoge bare i jezerca miju.
Ljeti, kad sunce grije polja i oranice
ležiš u travi, sa slamčicom u ustima i obasjavaš lice.
Naša sela bogata domaćom hranom i običajima...
Sjećam se svoje bake kad je kokoši nasadila na jajima...
Kupili smo šljive i pjevali s bakom, a djed je oštrio kosu...
Navečer smo smirivali blago, a jutrom trčali kroz rosu.
Brali smo kukuruz i dizali ga na tavan...
Znale smo baka i ja otići okopavati krumpir, a kasnije,
kad bi sunce upeklo, ona je nabrala kojekakve grane s dugim listovima
i odmorile bi u hladu, nešto bi i prizalogajile...
Bila sam malena, ali sjećam se tog vremena, a najviše rada u vrtu i na polju...
A kad bi mjesila kruh, baka bi pričala dogodovštine iz mladosti i drugog svjetskog rata..
Uvijek je živo i slikovito pričala tako da bi joj zaiskrilo u očima...
Znala sam se često smijati, i još uvijek se nasmijem...
A onda je došao rat i baka je pod uzbunom odlazila u selo, autobusom, sama...
Pucalo se na sve strane...
Bako, pa zašto ideš, poginut ćeš!
Ne boj se, diko, za baku, moram nešto spasiti iz kuće...
Bako, što si to donijela???
Reko, malo paprike, da imate za zimu...
Ali bako, pa ima stvari u kući, lako za papriku...
Eto, baka je bila zbunjena, i nije se sjetila pokupit stvari...
Još je u par navrata otišla u selo dok nije okupirano...i nije se uvijek sjetila uzeti nešto iz kuće...
Samo je spasila staru narodnu nošnju, i to pred kraj...
Nekoliko godina poslije visoka trava i zgarište u dvorištu...
Spaljene fotografije...
Znate one crno-bijele, s cik-cak obrubom, sve na hrpi zapaljene...
Bilo je u kući i maminih i ujakovih knjiga, jedan ormarić, pretvoren u pepeo, a zarađen krvavo...
Kao da kućice i nije nikad ni bilo...
Kasnije smo čistili ciglu, a ispred zgarišta još uvijek stoji ona stara višnja...
Narasla je i nova, moderna kuća, ali nekako hladna, i pomalo samozatajna...
strahuje od pogleda ljudi...
Ne vjeruje da su je izdali, oni isti koje je nekad ugostilo njeno staro dvorište koje je
odjekivalo smijehom i pjesmom
a sad se čuju samo bolni zvukovi
uništenog bunara...a kakva je to bistra i hladna voda bila...
ozdravio si od jedne čaše...
Tamo više nema moje bake, u gradu je, stara i bolesna, a djed je odavno na nebu...
Post je objavljen 05.03.2007. u 14:00 sati.