Ne volim.
Ne volim se susretati s proslosti. Ne volim se prisjecati, da sam nekad bila drugacija. I da sam na svijet gledala drugim pogledom. Da sam bila sposobna na lude postupke, jer sam iskreno vjerovala, da sam sposobna promijeniti svijet.
A svijet se tvrdoglavo nije mijenjao. Mjenjale su se dekoracije, mijenjali su se ljudi, mijenjala se vlast, ali ta, moja okolina, se nije mijenjala. Ljudi oko mene su kao i prije radili, pili, zderali, seksali se, srali… i trudili se raditi to s najvecim mogucim komforom. I u pocetku se prvi put ljubis s nekim, ne zato sto volis, a zato jer si popio previse, a on je dostupniji, od njega koji je negdje daleko, i jos uvijek nije odgovorio na tvoje rijeci, koje su bile izrecene od srca.
Zatim prva laka lova, s kojom si mozes dozvoliti vise, nego kad si bio bez nje.
A kasnije se pocinjes opravdavati da svi tako zive. I opcenito je lakse priznati da su svi oko tebe gnjide, I ti si samo jedna od njih. Ni bolja, ni gora. Kao i svi. I cini se da je sve normalno. Dobar posao, kuca, obveze, kao i u svih.
A onda neko djete pita: “A zasto?” i ti se pocnes izvlaciti, jer djete ne vidi nijanse, ono vidi sve crno-bijelo. I ne mozes mu objasniti, da je lose ubijati, ali ako ti prisjedne onda mozes, da dobro mozes postic i sakama, da postoji plemenita laz, da postoji puno stvari koje su zabranjene, ali ponekad dozvoljene i potrebne…
I zatim se susreces sa svojom prosloscu, prisjecas se svojih postupaka i mislis da su bili glupi, zato sto su bili… iskreni.
Ali ja je volim, moju proslost. Jer ako se neka situacija ponovi, ja cu postupiti tocno onako kako sam postupila prije. Mozda nije ni bilo ispravno, ali iz dubine duse, a ne sa razumom.
Oprosti mi proslosti.
Jako osobno.
Post je objavljen 05.03.2007. u 12:56 sati.