* * *
Ponekad se probudim
vani mjesec i zvijezde još samuju,
u postelji hladnoj i samotnoj
dok snovi svijest napuštaju.
Koža je rosna i umorna
i nešto me u grudima guši,
nada polagano umire, u ovoj
nemirima izmučenoj duši.
Čovjek pun srama i ponosa
za tren će dijete postati,
pa skriti glavu pod jastuke
dok san ga opet ne umrtvi...
* * *
Post je objavljen 05.03.2007. u 01:23 sati.