Pregled posta

Nešto posve osobno

Bila sam jedna od onih šarenih djevojčica koje su same
svoje svjetove gradile. I rušile. Kad bi im se prohtjelo.
Imala sam uvijek sve i nikad nisam privaćala ''Ne'' kao
odgovor. Derište.
Možda su mi tako nadoknađivali neke druge stvari.
Al nisam to tad kužila.
I lagala bih kad bi rekla da nisam bila sretno dijete.
Nemam pojma kad su se stvari
promijenile....Ali jesu. Malo. Moji stavovi,razmišljanja,
zahtjevi. Svjetovi. Promijenili su se.
Srednja škola učini svoje and next thing you know
postao si netko drugi.
Traženje identiteta, građenje ličnosti..Whatever...
Uvijek sam znala da te svatko vidi na drukčiji naćin,
i istina je da imamo tisuću lica.
A ja ono svoje pravo lice najmanje poznajem.
Ponekad se zagledam u ogledalo i i dalje vidim
one velike nevine dječje oči koje me nevjericom
gledaju i pitaju se ''...Tko si?Tko sam?...''
Vrludam nekim svojim stazama, čas na pravom putu,
a trenutak iza na nekoj krivoj stazi...
Tu i tamo nađu se neki koji misle da znaju bolje od mene ...
Kojim putem *ja* moram ići...Ponekad su upravu, ali većinom
griješe...

Toliko novih stvari sam upoznala, toliko svega,ali odjednom.
U naletu. Odrastanja. Kao da me netko iz dimenzije djetinjstva
naprasito prebacio u svijet odraslih, a ja sam i dalje ona djevojčica
sa početka priče... Ona koja gradi i ruši.
Nus pojave ne želim niti spominjati jer ih je previše.
Komplicirana sam.
Komplicirana sam.
Previše filozofiram. A zašto sve to?
Zapitam se hoću li ikada naučiti voljeti i hoću li ikad biti zadovoljna
nekim svijetom kojeg sam izgradila...
Ili ću i njega kad-tad srušiti.
A temelje je uvijek tako teško iznova postaviti...



Ne mogu jer ne znam. Još uvijek tražim nekoga tko će me naučiti
kako je dati i kako primiti njegovu.
Ljubav. Dušu. Bilo što.
Opet previše patetike. Znam.

I pogledam opet u to ogledalo.
U oblaku dima i dalje razaznajem taj dječji pogled.
Još uvijek sam ista.

Srećom.



Post je objavljen 05.03.2007. u 00:04 sati.