...
Počela sam odbrojavati...
Počela sam još davno odbrojavati...
Ne samo ovih posljednjih dva i pol sata nego već par mjeseci ja odbrojavam i nadam se pozitivnom ishodu tog mog skromnog truda...
Ne, nismo se razumjeli - ne čekam čudo, premda bi se svaka promjena moje trenutne situacije mogla slobodno nazvati čudom..
Ok, ovog momenta mogu proglasiti da su me svi - naravno, svi u koje sam na neki način vjerovala, zajebali...
Kako - tako, ali - zajebali..
Naime, da vec jednom pređem na stvar, za koji tjedan punim 17 godina i onda još godina i postajem ono čemu se u principu nadam već dugo - punoljetna ALI i odgovorna za sebe i svoje postupke...to mi ne zvuči toliko privlačno više... Eeej sedamnaest!!!! Kako mali broj, a meni već velik i preko glave... Ovo se u principu čini smiješnim nekome od 25, 45 ili 60 godina ali ipak ja sebe, unatoč svemu smatram i dalje djetetom, željnim igre i zabave, djetetom koje ne želi uploviti u "odrasli svijet"..
Obećala sam sebi da će taj broj konačno nešto promijeniti, da će „stvari biti u mojim rukama'', da ću, ako ništa drugo, postati jaka..
A šta je i to „jako''? Gdje da to naučim? Evo, odmah dajem sav jad koji imam da naučim...
Koliko je to u suzama? Koliko u nesanicama? Koliko košta taj kurs života u onim čuvenim lažnim osmjesima koji su postali toliko uobičajeni da se svaki dan uvlače među prave i savršeno lažu...
Da... Nekada sam se ježila toga. Bila sam u prvim redovima borbe za istinu i vitlala njenim riječima, sigurno - kao misionar koji širi vjeru. I šta? Šta mi je to donijelo? Evo, ovo! Tako mi i treba...
Da sjedim sama, bez izgleda za to već spomenuto čudo i čekam da mi jedino čudo u mom životu- sam taj život, udari još jednu crticu na zidu prolaznosti, kao da odbrojava, pri tom se naslađujući i pruženoj lažnoj nadi o tom jednom čudu koje imam jer- i ono prolazi...
Neka...
Post je objavljen 04.03.2007. u 21:33 sati.