Sutra mi je rođendan i moj stan je već sada prepun cvijeća i šarenih paketića koje sam dobila od ljudi koje volim i koji vole mene. I sjedim tako i promatram ljepotu kojom sam okružena, pa ipak, umjesto da osjećam sreću, u očima mi se nabiru suze a u grlu imam knedlu koja nikako da nestane…Ne znam zašto, ali upravo u vrijeme rođendana, mojih ili rođendana drugih, dragih mi ljudi, umjesto očekivanog slavljeničkog raspoloženja u moju se dušu redovno naseli sjeta i neka čudna tuga koja me prisjeća na prolaznost života. I što je najčudnije, ne brine me prolaznost vlastitog života, već strah od toga da me napuste ljudi koje volim. Voljela bih da odem prije svih njih kako ne bih morala živjeti bez njih. Sebično je, znam, ali ne mogu si pomoći…Dok su me okruživala nasmijana i razdragana lica, okupljena povodom mog dana, a ja sam u sebi poželjela tek jednu jedinu, malu, malecku rođendansku želju – da zauvijek ostanu pored mene! Dala bih sve cvijeće ovoga svijeta i sve šarene paketiće birane s ljubavlju za mene, da me nikada ne napuste. Posebno i počasno mjesto u toj mojoj želji imaju moja kćerka i moj suprug, bez kojih moj život ne bi bio tako bogat kao što jeste. Volim ih više od svega na svijetu i iako se ne ustručavam svakoga dana reći im koliko ih volim, danas sam ih zagrlila čvrsto, čvrsto želeći ih zauvijek zadržati pored sebe. I disati umjesto njih ako bude potrebno, ne bi mi bilo teško. Njihovo prisustvo kojim su me počastili, svatko od njih dvoje na poseban način je moje najveći i najljepši rođendanski dar. Nije mjerljiv količinom kupljenog cvijeća i lijepo umotanih poklona, zapravo, kad bolje razmislim, nije mjerljiv ničim na ovom svijetu. Nadam se da ću pored svog supruga dočekati starost, ma kakva ona bila; i nadam se da će moja kćerkica dočekati starost pored nekog tko će voljeti i razumjeti njenu nježnu i toplu dušu. I nadam se da mene već odavno neće biti ovdje, da vidim kako uživa u zlatnim godinama svoje mudre starosti.
Post je objavljen 04.03.2007. u 17:12 sati.