vjerovatno ste se svi vec zapitali kako bi bilo da nas nema...valjda bi sve bilo posve isto,samo nebi imali nikakvu priliku upoznati ovaj svijet,ove ljude,ovo drustvo...
da nas nema ljudi bi nastavljali svoj zivot onako normalno,monotono ko i uvjek,samo bez nas...
nitko nije sretan,posve sretan,i ja se katkad pitam ima li smisla uopce...ima li smisla odlaziti u skolu,odlaziti vani,jesti..ima li smisla zivjeti..katkad se nista ne dogada,toliko glupo izgleda ta usamljenost da sve cesce zatvaram oci pred svim...
zatvaram oci jer to je valjda jedino mjesto koje me moze povesti negdje dalje iznad granica moje sadasnje srece,svojih sadasnjih dana.Svi pokusavamo dotaknuti neko svoje savrsenstvo,to savrsensto trazimo u snovima,tamo to izgleda tako lagano...a zasto,zasto se izgubiti u lazima zauvijek?
zasto sanjati i uzasavati se dana kad snovi prestanu?zasto ne uciniti svoj san stvarnim?
toliko pitanja,nigdje odgovora,samo prazna nadanja...katkad pomislim da su snovi plod moje fantazije,izludene fantazije ali ne.oni su dio mene,onakve kakva bi zapravo zeljela biti.Oni su dio mojih ocekivanja,dio moje sadasnjosti....nikad nemojte dopustiti da vam netko rusi snove,da vam netko ubija onu zamisljenu srecu....NIKAD se nemojte bojati sanjati jer jednog dana negdje dalje i od najdalje vjecnosti naci ce svak svoju srecu,naci ce svak svoje mjesto....a tada mozda pomislite kako je bilo glupo vjerovati da su snovi neostvarivi...i zato kazem svim osnovnoskolcima i srednjoskolcima,i svima nama koji smo jednom izgubili nadu,izgubili ono nedoreceno savrsenstvo...NE SANJAJTE SVOJ SAN, UCINITE GA STVARNIM....
Post je objavljen 04.03.2007. u 16:23 sati.