Marketing
BITI ROCKY-YEAH-VAC
Ovako pevaljke posvećuju pjesme : Samo za ekipu oldtajmera iz Rockatanskog jedna rečenica iz najluđe knjige koju sam čitala :
Kao da nitko nije mario da mu proturječi jer Vong se je brižno pojavljivao sa kavom a Roland je, slegnuvši ramenima, već puštao Waring's Pennsylvanians pa je iz užasne škripe dopirala tema kojoj se Oliveira divio, anonimna truba a zatim klavir, kroz dim izdrndanog fonografa i žalosnog snimka jeftinog orkestra kao iz nekog prepotoplja prije džeza, kao da je iz tih starih ploča , showboatsa i noći Storivila nastala univerzalna muzika ovog vijeka, nešto što ljude zbližava više i bolje od esperanta, UNESKA ili avio-kompanija, muzika dovoljno primitivna da dosegne univerzalnost a dovoljno dobra da otpočne vlastitu povijest s raskolima, odricanjima i herezama, sa svojim čarlstonom, svojim blek-botom, svojim šimijem, svojim fokstrotom, svojim stompom, svojim bluzom, ako već treba usvojiti razvrstavanja i odrednice, stil taj i taj, sving, bibap, kul, od romantizma do klasicizma i natrag, hot i misaoni džez, muzika-čovjek, muzika s poviješću, za razliku od isprazne životinjske muzike za ples, polka, valcer, argentinska samba, muzika zahvaljujući kojoj se ljudi upoznaju i zavole u Kopenhagenu kao i u Mendosi ili Keptaunu, muzika koja zbližava mladiće s pločama ispod pazuha, koja im nudi imena i melodije kao šifre da se upoznaju, udube i da budu manje usamljeni među kancelarijskim šefovima, u porodicama i gorkim ljubavima, muzika koja dopušta sva maštanja i sve ukuse, kolekciju afonskih ploča od 78 okreta sa Fredijem Kepardom ili Bankom Džonsonom, reakcionarnu ekskluzivnost Diksilenda, akademsku specijalnost Biksa Bajderbeka ili skok u veliku pustolovinu Teloniusa Manka, Horasa Silvera ili Teda Džonsa, kičaste pasaže Erola Garnera ili Arta Tajtuma, pokajanja i odbacivanja, ljubav prema malim stvarima, tajanstvene snimke pod pseudonimima i nazivima koje nameću diskografske kuće, ili trenutni hir, te čitavu tu subotnju masoneriju u jazbini kakvog podruma sa djevojkama koje više vole plesati uz Star Dust ili When your man is going to put you down,sa djevojkama koje blago i nježno mirišu na parfem, kožu i toplinu, sa curama koje u sitne sate puštaju da ih ljube kad zasvira The blues with a feeling, i tada se gotovo i ne pleše, samo se stoji i njiše, sve je mutno, prljavo, jadno i svaki bi mladić poželio da strgne one tople grudnjake dok ruke miluju leđa a djevojke drže poluotvorena usta i već se prepuštaju slatkoj strepnji i noći, tada se izdiže jedna truba i povaljuje ih umjesto svih muškaraca, uzima ih jednom vrućom frazom i obara ih ko pokošenu travu u naručje partnera, te nastaje trka u mjestu, skok u noćnu svježinu nad gradom, sve dok ih minuciozni klavir ne povrati, iznurene, pomirene sa sobom i još uvijek djevice do slijedeće subote, a sve to uz muziku koja zastrašuje punjene papige po ložama, one koji smatraju da ništa nije istina ako nema tiskanih programa i uputa, takav je život, a džez je kao ptica koja se seli, iseljava, useljava ili preseljava, ona je poprijekoskakačica, carinopobjegulja, nešto što teče i širi se, ove noći u Beču pjeva Ela Fidžerald, u Parizu Keni Klark otvara jednu cave a u Perpinjanu se praćakaju prsti Oskara Pitersona, dok je sveprisutni Sačmo svuda, kako ga je bog dao, u Birmingenu, Varšavi, Buenos Airesu, Ženevi, po cijelom svijetu, on je neizbježan, za nepovrjedivost tradicije, za jezik i folklor-to je jezik bez granica, uhoda zraka i vode, arhetipski oblik, nešto od ranije, odozdo, što miri Meksikance sa Norvežanima, Ruse sa Španjolcima, pripaja ih tamnom, središnjem i zaboravljenom ognju, nespretno i grubo, pa ih vraća iznevjerenom porijeklu, pokazuje im da je možda bilo i drugih putova i da onaj kojim su pošli nije jedini ni najbolji, ili pak da je možda ipak bilo i drugih putova, primamljivih da se njima krene, ali da nisu njima pošli ili su pošli polovično, da je čovjek uvijek nešto više od čovjeka i nešto manje od čovjeka, više od čovjeka jer sadrži ono što džez nagovještava, naznačuje pa i najavljuje, a manje od čovjeka jer je od te slobode napravio estetsku i moralnu igru, šahovsku tablu na kojoj je sebi namijenio da bude laufer ili konj, definiciju slobode kakva se uči po školama, baš po školama u kojima se nikada ništa ne nauči niti će ikada djecu učiti da savladaju prvi takt regtajma ili prvu frazu nekog bluza i tako dalje.
I could sit right here and think thousand miles away,
I could sit right here and think thousand miles away,
Since I had the blues this bad, I can't remember the day…..
Julio Cortazar «Rayuela»
Maltovci na zložbi poslije performansa " 4 godišnja doba", " Esanos" zastava made by Dada Franić
P.S. Ako netko zna da je knjiga ikada prevedena i izdana na hrvatskom molim da mi javi.
Post je objavljen 04.03.2007. u 16:58 sati.