...ne sićam se više koji je točno bija dan, to zapravo nije ni važno. Znam samo da je bija kraj devetog miseca i već se uvatila noć... Imamo, dakle, mene u svojstvu apsolventa (s osobnim, ali i onim majčinim 380km udaljenim, tihim i deplasiranim presingom da konačno počnem polagat ispite) čime vremenska oznaka „kraj devetog miseca“ zaista gubi ikakav smisao, zatim Rašu Ustašu koji je to popodne stiga iz ST-a (a ja mu velikodušno ponudija smještaj da na miru otkljuca zagrebački jesenski start prije nego se izolira u Daruvar zbog rada na teorijama urote), i na kraju Zeca Starijeg (Rašinog starijeg brata) što je sa sobom donija dosta dima i nekoliko limenki piva. Soba. Grube, tamnozelene domske zastore, u koje se, valjda, utkala depresija svih bivših stanara, kroz pritvorene je prozore nadimao vjetar. Ujednačeni bruj televizije i kompjutera. Zec Stariji gladi bradicu i drka po „device manager-u“, Rašo pripaljuje još jedan joint, a ja grickanje lancuna prekidam kratkim gutljajima piva. Što zbog dima, što zbog zastora, svako za sebe, gonjen blagom strujom bezveznosti, pluta prema nekom svojem rukavcu s ustajalim mislima... Vjerojatno bismo i ostali tako u noć, a onda su na Dnevniku pustili prilog o dočeku naših paraolimpijaca na Plesu, jerbo su osvojili neke medalje... I od tog je momenta počela vrhunska zajebancija! Budući da se s dvoipogodišnje vremenske distance nemoguće dosjetiti tko je što točno rekao (ma jel, a moš Raši pripaljivat joint s iste distance?!, op. Pecotić), najbolje što mogu ponuditi sublimat je rasprave, koju je potega nedužni TV-prilog. Naime, osnovni problem paraolimpijskih igara, kako smo se složili, stoji u prefiksu „para-„ koji kao prvi dio složenice označava da je drugi dio složenice pogrešan, promijenjen, suprotan. Kad se, zbog obične lijenosti da se pogleda u rječnik stranih riječi, globalno uvriježi takva pizdarija koja (baš zato što je uvriježena iz sasvim trivijalnog razloga) odjednom daje zdrav, sportski prkos pasivnoj samilosti što u većini ljudi izazivaju hendikepirani, zašto kretenariju sakatimo time što ne idemo do kraja? Ne bi li onda bilo logično da se slijepci natječu u gađanju glinenih golubova ili streljaštvom zračnim pištoljem? Da imamo boks amputiraca s upadicama: „Ne, Kubanac je onaj koji boksa desnom nadlakticom...“ Zar svaki olimpijski sport ne bi onda trebao dobiti prefiks „para“ da imamo paraplivanje, parahrvanje, paraveslanje? Posljedično, najbolji paraolimpijci osvajali bi parazlata, parasrebra i parabronce... Ekstrapolirali smo tako crnohumorno dugo u napušenu noć jer takav je Rašo Ustaša i mogu reć da mi u određenim trenucima te sesije tvrdo kuvanog sarkazmo-cinizma prilično nedostaju. Ovaj ožujski podlistak „Splićanistike“ svojevrstan je hommage tome.
Sutradan sam bija na putu za ST i do „Macole“ sam, grijan inspiracijom, na mobu napisa kratku pjesmu koju sam smjesta posla Raši. Poeziju (osim one Vesne Parun) uglavnom prezirem, ali vam, s ponosom najzadrtijih HTV-ovih shematora repriznog programa, predstavljam „Paraolimpijce“!
PARAOLIMPIJCI
Naprijed slijepi i sakati,
Protiv ograda, rasizma,
Veslat, trčat i skakati,
Huk je paraolimpizma.
Anhondroza, skolioza,
Hendikep nas čini jačim,
Točnija je dijagnoza,
Vrsni, borbeni hrvači.
Bez stopala s preponama,
Leđno, delfin poluručno,
Neukrotiv duh u nama,
Za pobjedu gristi žučno.
Najboljima okus slave,
Odličja i jasna sreća,
Ponosito dići glave,
Za batrljkom kitu cvjeća.
Post je objavljen 04.03.2007. u 04:59 sati.