Ležim i gledam u daljinu ali naravno ne vidim ništa drugo osim predivne, presavršene, neopisive tame koja mi je opsjela dušu i um. Samo ležim smiješim se i divim se bijeloj ruži koja nevino leži na mom tijelu i pištolju koji savršeno odgovara mom dlanu. Osjećam se tako sretno i bezbrižno te jedva čekam dan kad ču napokon zauvijek ostati tako ležati nepomična okružena zemljom, neopisivom tišinom i tamom. Pišem ovo i napokon sam spremna da ispunim svoj naum zbog kojeg ću konačno biti iskreno sretna nema mi smisla razmišljati dali da učinim ovo ili ne jednostavno ću to napravit prije nego me itko pokuša spriječiti. Čujem korake iz susjedne sobe približavaju se mojim vratima. Neču ih više nikad morati slušati... Pozdrav vam svoj šaljem oči sklapam i boom...
Šečem kroz šumarak sjena me moja prestiže na puteljku i spušta se lagani sumrak. Nočni lešinari počinju izlaziti iz svojih skrovišta. Prolazim pored njih brzi koraci mi se približavaju s leđa. Ne bojim se nimalo ni smrti ni samog straha i istim tempom nastavljam naprijed. S naizgled bezopasnog neba počinje padati kiša s vjetrom koji razara prekrasno cviječe na puteljku. Ali ja i dalje samo hodam ne pada mi napamet da se sklonim. Koraci me još uvijek slijede. Kiša prestaje te se počinje spuštati magla nad jezerom kraj kojeg si mladi svjesno skraćuju život. Znala sam da će i danas biti mrtvih ali sam svejedno marala otiči do jezera i pokušati ih odgovoriti od tog čina. Naravno nitko me od njih ne sluša i umire njih troje. Leže na zemlji a ja im u ruke polažem crvene ruže pogledom u mjesec udaljujem se od leševa i odlazim u šumu gdje me progutao mrak. A moji koraci me prestaju sljediti jer su bili zaokupljeni sakupljanjem duša za svoj pakao.
Post je objavljen 03.03.2007. u 20:31 sati.