Ne znam što me tjera da pišem u ovaj kasni sat,
gdje zora, samo što nije nikla...
Šećem gradom i gledam blijeda gradska svijetla,
sve je tako tiho, čak ni auta nema, nema ni ptica, nema života
Oh, kako sam sam, mislim si!
a taj život usamljenosti tako je primamljiv i gorak i nimalo jednostavan.
U kasne noćne sate više nema ruke koja me dodiruje u snu,
nepoznato mi je sve!
Gdje je kraj mojim borbama, moja borba s umom,
s tim tako složenim dijelom čovjeka, tako jedinstvenim
ne nadzire se kraj.
Ugasit ću otrov i skolopiti oči.
Utont ću u stvarnost!
Ovaj svijet je privid,
svakim danom ga sve više anticipiram
i ne vidim smisao
A ljudi, ljudi su roboti koji jure za lažnim idealima
oni ne sanjaju i ne mogu razumijeti!
Zato je moja java, san.......
Post je objavljen 03.03.2007. u 16:57 sati.