Bijesnim...
A zašto?
Zato što je ovaj čitav svijet pun nekih odurnih ljudi koji po redu zaslužuju smrt.
I to onu najgoru, najbolniju i najodurniju.
Isurion.
Bio je tu, sad više nije.
I zbog koga?
Ne zato što je otišao, ne. Zato što je neka budala htjela cipele.
Svi ih bogovi prokleli. Samo zato što mladi zmajevi imaju mekane ljuske i jer vjeruju da njihova koža ima neku magiju u sebi pa donosi sreću. I sad ga više nema.
Ne znam uopće da li da napišem što sam našla umjesto njega...
Napisat ću, možda mi izađe ta slika iz glave.
Našla sam njegovo truplo, bez kože, bez očiju i bez onih malih kandži koje su tek počele rasti.
Pobjegla sam odande odmah, nisam to mogla gledati. Toriusu nisam još ništa rekla, ali vjerujem da je on to već vidio, već nekoliko dana samo leži i razmišlja.
Tako bih voljela naći onoga tko je to napravio. Kakva osoba je sposobna učiniti nešto takvo?
Tko još vjeruje da će mu nešto proizašlo iz TAKVOG čina donijeti sreću?
Neću moći ovo samo ovako ostaviti, osjećam se kao da me zgazio slon.
Kad sam svom susjedu rekla što se dogodilo rekao je nešto u smislu da sam to mogla i očekivati kad skupljam zmajeve okolo. Kao da je to nešto sasvim normalno.
Mrzim ga. Ne bih se čudila da je on to i napravio. Da bar jest bio on. S takvim guštom bih mu se osvetila.
Ponekad se osjećam kao da je ovaj svijet nejodvratnije mjesto.
Zapravo, ljudi na ovom svijetu to rade od njega.
Htjela bih samo otići negdje gdje nema ljudi. Svi su tako pokvareni i okrutni.
Ne znam da li onaj ljudski dio mene utječe na moje ponašanje, ali tako često mi je žao što mi oba roditelja nisu bili vilenjaci. Onda se ne bih osjećala krivom što ljudi sami sebe proždiru iznutra svojom zlobom i pohlepom.
Post je objavljen 03.03.2007. u 15:01 sati.