Zar teško je živjeti
u sjeni postojećih misli.
Koje roje se u tvojoj glavi,
brže od brzine svjetlosti.
Misli mi putuju neviđenim smjerovima,
tamnim, tmurnim,
čas svijetlim, čas čudnim...
Ne znajući kamo vodi sve,
pitajući se, postoji li smjer.
Smjer moga života,
mojih snova i nadanja.
Usnulih boja duše i prestrašnih
vrtova slobode.
Riječ na riječ,
glas na glas,
borim se s strahom, da ostat će ništa.
Da nestat će života i dogodit se
strah iskrene ljubavi.
Volim te, volim te više od života. Više od sna.
Više od same ljubavi.
Stihovi pjesme paraju mi srce,
ali ne oštećuju ga.
Tebi posvećujem sve...
Svoje živote, svoje sne.
Svoja maštanja, svoje ljubavi i nadanja.
Znaš li samo do koje granice seže moja ljubav?
Pustinja duša, neviđeno svijetlo.
Bijeg duša, ali nazad kući.
Samo jedno istina je, samo jedno stoji zapisano u kamenu,
kamenu najveće planine mojih nedovršenih snova,
volim te...
Ne gledajte me s visine, jel samo to imam,
a vrijednije je od svega što postoji u ovom Prostranstvu!
Tebe imam, i nedam te nikome, moj si,
i voljet ću te dovijeka!
***
Post je objavljen 10.03.2007. u 22:00 sati.