Jednom je neki čovjek otišao do Petog Zen Patrijarha kako bi postao redovnik. Patrijarh ga je upitao"Želiš li znati istinu ili biti istina?"
Čovjek je odgovorio:"Biti istina." Dali su mu najniži posao čisćenja i tucanja riže za samostan, no bez duhovnog vodstva i inicijacije. Polako, opustio se u svoje prirodno stanje i samo tucao rižu. Patrijarh je bio na samrti i trebao mu je nasljednik. Rekao je stotini svojih redovnika da napišu pjesmu kako bi pokazali što su naučili dok su bili s njim. Tko napiše najbolje stihove, primit će odoru kao šesti Patrijarh. Glavni učenik, Shenxiu, bio je najobrazovaniji redovnik i najmarljiviji meditant. Napisao je:
Tijelo je Bodhi stablo savršene mudrosti. Um kao sjajno zrcalo. U svako vrijeme marljivo ga briši. I ne dopusti da se uhvati prašina.
Patrijarh ju je proglasio dobrom, no daleko od savršene. Hui-neng, čistač riže, bio je nepismen pa je morao zamoliti nekoga da zapiše njegovu pjesmu:
Nikad nije bilo Bodhi stabla, iti sjajnog zrcala,
U suštini, postoji neum, Pa gdje onda skupljati prašinu?
Patrijarh je odmah prepoznao čija je to pjesma i predao odoru Hui-nengu.
Ova priča otkriva dva osnovna stava prema duhu. Jedan je da možete, kroz disciplinu, sjedenje prekriženih nogu, prisustvovanje ritualima i traženje znanja pročistiti tijelo, um i dušu. Ili, kao što otkriva čovjek poput Hui-nenga, cijela zamisao traženja ili pokušaja da se učini nešto za pročišćenje uma nebitna je i zbunjujuća. Naša istinska priroda već je čista i svaki pokušaj da je se pročisti zapravo bi je onečistio. Svaka umjetna disciplina odvodi nas sve dalje od našeg prirodnog stanja (koji se zove) "ne-um". Rješenje leži na putu izmedju dvaju stavova. Taj srednji put je prihvaćanje toga tko ste, savršeni u svojim nesavršenostima. Nema ničeg čemu treba težiti. Vi niste ni vrijedni ni nevrijedni, ni svetac ni grešnik. Vaša prirodna suština je božanska. A vaša stvarna priroda je već Buda.
Post je objavljen 03.03.2007. u 01:52 sati.