Marketing
I povrijedih. Mnoge.
Iako sam mojoj (đizus, već sam je prisvojila 
) t.s. Lingui obećala da će ovaj post biti humorističan i za se potrgat od smijeha, mislim da ipak neće, sorry.
Razmišljala sam maločas o ljudima koje sam povrijedila tokom svog života. Sjećam ih se nekoliko koje sam povrijedila jako a onih kojih sam nesvjesno povrijedila usput ima na desetke, ako ne i na stotine.
Jebeno mi je žao zbog toga. 
Najviše mi je žao zbog toga što je to povrijeđivanje nesvjesno i što ja stvarno, ali stvarno nisam osoba koja bi ikoga željela povrijediti (osim pedofile, sorry 
), uvrijediti ili rastužiti.
Nema mi goreg nego kad zaserem a najčešće zbog gluposti.
Brzopletosti.
Zbog toga što mi je jezik brži od pameti.
A najviše zbog toga što mi misli stalno nekud lutaju pa puno stvari zaboravim (iako pamtim takve sitnice da ne biste vjerovali).
Zna se desiti da neke ljude koje volim ne nazovem mjesecima, a onda se nadurim jer oni nisu mjesecima nazvali mene (ponekad sam užasno sebična, to sad tek vidim).
Desilo mi se nekoliko puta da sam (nesvjesno) zanemarila, odnosno oglušila se na pozive upomoć osobe koja mi je top 5 najvoljenijih na svijetu, osobe koja je u najkritičnijim godinama, koja je sklona introventiranosti, gradnji bedema oko sebe i zavlačenja u svoj mali, skriveni svijet.
Možda sam nesvjesno i potakla tu, meni neopisivo voljenu osobu, da se zavuče još dublje u oklop uvjerena da ne vrijedi ni pišljiva boba.
A kada bi ta osoba samo znala koliko vrijedi i da moje srce kuca za nju i da sam spremna dati i krvi ispod vrata, kako bi se reklo...
Svejedno, često kada me trebaju oni koji su mi važni, ja imam nekog priječeg posla. I mrzim, mrzim to. Jer ništa na svijetu meni nije bitnije od ljudi koje volim.
Čak i kada me povrijede, kada krvarim zbog njih (pa i fizički), imam za njih svu ljubav svijeta, svo vrijeme, strpljenje i sposobnost slušanja.
Pa ipak...često zaribam generalno.
Često su mi neki nebitni ljudi na prvom mjestu za davanje savjeta, raspravljanje i kontreštavanje iako sam svjesna koliku enormnu količinu energije isisavaju iz mene.
Kažu da čovjek uči dok je živ, no meni se čini da ja nikad neću naučiti selektirati neke, tako, nevažne prioritete i da nikad neću naučiti oglušiti se na emotivne vampire i njihove emotivne potrebe.
Izgubila sam puno i previše ljudi putem.
Ljudi koje sam voljela snagom uragana i za koje sam bila spremna dati život.
Neki od njih koji su mi bili najbliži, ako ništa onda krvnom vezom, ostali su daleko u prošlosti i više ne želim čuti za njih a za onim drugima koji nemaju veze s obitelji, začudo i dan danas tugujem.
Čudna smo sorta, mi ljudi. Baš čudna.
A klela sam se da sam ja "najnečudnija".
No da ipak malo ublažim ovaj depresivni post, za moju t.s., uzvraćam jednim dječjim biserom:
Za ručkom u restoranu, Tiji priča na mobitelu s didetom:
D: I, šta jedete?
T: Pa eto, ja i tata krumpiriće i juhu a mama kondom blu*, ali to ti je užasno bljak, taj kondom blu.
* Cordon bleu
Post je objavljen 03.03.2007. u 00:54 sati.