Koliko puta ste nakon pročitane knjige pomislili: "I ja sam mogao/mogla ovo napisati."? Ne poznajem niti jednu zenu koja nakon procitane jedne od knjiga Arijane Čuline nije pomislila da je i ona to mogla da se barem prva sjetila. Knjige su simpaticne ali opisuju svakodnevne situacije u kojima se svatko moze prepoznati i o kojima je svatko mogao pisati. Nakon sta sam i sama procitala navedeno štivo odlučila sam napisati knjigu. I to nije bila ni prva ni zadnja situacija da sam pomislila: "Kad moze on/ona mogu i ja!": I pocela bi vrijedno, ali entuzijazam bi ubrzo splasnuo. I tako već nekoliko puta. I zato svaka čast ženi na ideji, doljednosti i upornosti. Ali ne i na izgledu. Njoj je hitno potreban make-over. Ima sise, plavu kosu i pamet unatoč tome, ali krajnje je vrijeme za promjenu. Inače će je zamjeniti druga plavušica i njene šaljive zgode o goroj polovici i njegovoj mami.
Skrenula sam s teme. Htjela sam reći da svatko od nas ima neku svoju priču, ili bi je barem trebao imati. Neki je ne žele ili ne znaju pričati, ili nemaju kome, a neki ne znaju kako. Ja uvijek imam nešto za reći. I mislim da je pisanje najbezbolnije za moje bližnje jer ih ne obvezuje a ja sam olakšala dušu.
Post je objavljen 02.03.2007. u 22:39 sati.