Marketing
ispovijest studentice života
Kako sam prepuna pitanja, dvojbi, misli koje lutaju s jedne na drugu temu brzinom svjetlosti, mada mi je mozak zadnjih dana usporen, omamljen, ne baš funkcionalan...
Skupljam iskustva svih ljudi oko sebe, slažem ih u ladice,
sve je to divno i korisno, sve je to jedna lekcija iz koje mogu nešto naučiti...
Ali onda se izgubim u svemu tome.
Toliko proturječnosti u svemu.
Postoji li ljubav?
...dakako da postoji...osjećam je svakim danom sve više...
Zbog čega ljudi povrijeđuju jedni druge?
...jer su samo ljudi...
Koliko samo prevara oko nas!
...nije stvar u prevari kao takvoj, već u domino efektu koji ruši povjerenje, vezu, ono nešto tako lijepo...
Razmišljam i shvaćam da trebam početi vjerovati ljudima...
...ali ima to nešto u meni, jače od razuma, a zove se gubitak...
Prijatelji?
...potrebni kao zrak...divno osvježenje dana koje nacrta osmijeh na licu...
Opraštanje?
...moguće, potpuno i liječi mnoge rane...
Predivna mi je bila ta hladnoća koju su upile moje noge šetajući gradom, kapi kiše koje su mi vlažile kosu, taj neki osjećaj da je sve u redu.
I ja, mala ljubomorka, malo sam promozgala o nekim stvarima i shvatila da sam nekad baš mala budalica.
Da mi mozak radi sto na sat i razmišlja previše. Da mi udarci iz prošlosti još uvijek ne dopuštaju da vjerujem do kraja, ali to je već mudrost.
Da sam jedinstvena baš ovakva, s ovim iskustvima, razmišljanjima i mušicama.
Da sam zapravo sretna, da, sretna sam iako mi život nije podijelio najbolje karte.
Ali da mi nije podijelio baš ove karte, ne bih znala kako je slatka ta pobjeda.
Ne bih ni naučila tako dobro igrati.
Pobjeda nad prošlošću, odlascima i tugom.
Pobjeda nad vlastitim slabostima.
Pobjeda nad vremenom i neodobravanjem.
Pobjeda nad sobom.
Večeras ću se počastiti epizodom Oza...dozom Kellera (mmm) i psihološkog treperenja...
Djetinjasto sam se zahihotala kada sam uhvatila sebe kako zamišljam što bi bilo da dođem u Oz i bacim zeleni prodorni pogled pod crnim trepavicama tom groznom seksi stvorenju koje manipulira ljudima...brrr... :)
A mislila sam da je maštanje ostalo u onim ranopubertetskim godinama.
Ma kakvi.
Ako imam snage poželjeti Barbie sa svojih punih 20 godina, ne bi se trebali čuditi kad se u kasne noćne sate zaljuljam na konjiću u parku ili borim s nekim u lišću, a u sljedećem trenutku ozbiljno zatrepćem okama spremna saslušati nekoga.
Dopustila sam velikim početnim slovima, koja su se nekako uvukla u ovaj post, da tu i ostanu. Možda se ovdje osjećaju doma, a tko sam ja da ih tjeram.
*ako ste se ikad zapitali čemu naslov "poput pijeska"... to je samo jedan zauvijek dio mene...zapravo samo komadičak poklonjenih posveta...*
...poput pijeska rasuti smo ostali...
(S dlana Boga pala si, Urban)
Post je objavljen 02.03.2007. u 23:08 sati.