Jane je mrtva… Jane je mrtva… Te riječi su odzvanjale u mojoj glavi. Željela sam plakati, vrištati… Ali nisam imala snage. Umjesto toga, pogledala sam u Vrata Prošlosti i sjetila se dvije čarolije koje su mi najgore išle u ovoj školskoj godini, dvije čarolije zbog kojih mi je Proux dao gomilu dodatnih zadaća, oduzetih bodova i kazni. Umjesto da zaplačem i zavrištim ja sam se ustala s poda i nasmijala se. Lujiza me zbunjeno gledala. Uperila sam štapić u Vrata Prošlosti.
-Wingardium Leviosa-zavrištala sam.
Lujiza je zbunjena gledala kako se staklena Vrata Prošlosti podižu u zrak. Zatim sam se duboko pokušavala prisjetiti. Trgnula sam štapić, viknula čaroliju duboko koncentrirana i Vrata Prošlosti su poletjela na suprotni zid. Sve se dogodilo u djeliću sekunde. Vrata Prošlosti su udarila u suprotni zid, a zatim se čuo stravičan zvuk pucanja stakla. Ona su se razbila… Vrata Prošlosti su se razbila, ja sam ih razbila… Staklo je padalo posvuda. A ja sam se smijala. Lujiza je zaprepašteno zavrištala. Vrata Prošlosti su napokon nestala, a ja sam imala osjećaj da je s njima nestao i djelić mene. Djelić mene kojeg sam se željela riješiti.
-Ti glupačo!-zavrištala je Lujiza.-Imaš li pojma što si učinila?
-Osvetila sam se.-rekla sam.
Pogledala sam na mrtvo Janeino tijelo i mrtvo tijelo Casandre Fishburne. I bilo mi je drago što sam uništila ono što je Lujizi bilo tako potrebno.
-Ti glupačo!-zavrištala je Lujiza ponovno. Zatim mi je pritrčala i zgrabila me za kosu. Pala sam na koljena.-Umrijet ćeš!-zavrištala je Lujiza.-Umrijet ćeš kao i on!
-On?-upitala sam zbunjena iako Lujiza umalo da mi nije otkinula kosu.
-Da, on. Harry Potter.-nasmije se ona. Zbunjeno sam ju gledala. Zatim je zamahnula rukom i preda mnom se stvori stup a na njemu kugla. U kugli sam ugledala dječaka otprilike moje dobi, možda malo starijeg. Imao je crnu kosu i predivne zelene oči, nosio je okrugle naočale a na čelu je imao ožiljak u obliku munje. Borio se s nekim drugim čovjekom. Taj pak je bio grozan košćast stvor, koža mu je bila blijeda, a oči crvene, nosa kao da nije imao kao ni usnica. A lice mu je bilo zmijoliko.
-To je lord Voldemort.-reče Lujiza s osmjehom na licu.-A taj dečko je Harry Potter.
Znala sam tko je Harry Potter, ali što se tamo događa? Hoće li Harry Potter umrijeti?
-Umrijet će baš kao i ti.-reče Lujiza.-Ovo se događa upravo sada, u ovom trenutku, upravo sad na drugom kraju svijeta. Lord Voldemort je ustao, moj dragi prijatelj je ustao. A Harry Potter će umrijeti. Baš kao što ćeš i ti umrijeti.
Tada se u kugli pokaza samo Voldemortovo lice i njegov štapić, začula sam kako vrišti Avada Kedavra, no uto Lujiza zamahne rukom i nesta kugle i postolja. Ostale smo samo nas dvije, a ja nisam mogla prestati misliti na Harrya Pottera. Je li mrtav? I hoću li ja umrijeti? Sjetila sam se Lejlinih riječi:Ti i Harry Potter ste povezani…
-Vrijeme je da platiš, kćerkice…-reče Lujiza pogledavši me.-Crucio!
Toliko puta me presjekla ta užasna bol, no činilo se kao da je ovog puta gore i jače. Vrištala sam na koljenima, vrištala… Kad je kletva prestala makla sam se od Lujize, potrčala prema vratima.
-Crucio!-zavrištala je Lujiza ponovno. Opet ista bol… Činilo mi se kao da ću izludjeti zbog te boli. Željela sam samo da prekine, poželjela sam umrijeti… Nisam imala više snage boriti se.
-Gotovo je, kćerkice. Gotovo! Avada Kedavra!
Gotovo sam rekla "hvala". Pomisao da je gotovo, da će me smrt uzeti, da ću biti s Jane činilo mi se kao blaženstvom. Nisam više mogla ni gledati, zatvorila sam oči poželjevši zaspati i nikada se ne probuditi… Što će se zapravo i dogoditi. Činilo mi se da su prošli sati kad sam začula nečiji urlik:
-A ne, nećeš!
Netko je dotrčao i gurnuo me, nisam vidjela što se dogodilo s kletvom. Jesam li mrtva? Ne, nisam jer sam čula Lujizin glas. Nešto je govorila, ali što? Osjetila sam nečije ruke oko mene, ali čije su bile? Otvorila sam oči, teško, s mukom. Preda mnom je stajala Maggie. Ona me spasila. Spasila od Lujize.
-Maggie…promrmljala sam.
Lujiza se smijala, Maggie me pogledala. A zatim hrabro ustala. Valjda se htjela boriti s Lujizom. Ne znam… Nisam ni željela znati. Zašto nije pustila da me ubije? Bilo bi gotovo… Oči su mi se sklapale same od sebe… Poželjela sam da me nema. Vidjela sam kako Lujiza izgovara neku čaroliju, mislim da je bilo Petrificus Totalus, Maggie je pala pokraj mene sleđena. Tad je u kristalnu dvoranu dotrčao netko… Profesor Strallman. On se borio s Lujizom. Nisam to vidjela, samo sam čula kao viču nešto, kako se pomiču kao po magli. Sve mi se mutilo pred očima… Posljednje što sam vidjela bilo je kako Lujiza trči prema onoj ružnoj smeđoj vazi i nestaje... Prije nego što sam zatvorila oči i napokon zaspala…
Činilo mi se kao da sam se probudila u trenu. S teškom mukom sam otvorila oči nadajući se da ću moći još samo malo spavati. Bila sam u bolničkoj sali, a na mom krevetu odmah do mog uzglavlja je sjedio profesor Strallman.
-Oh, napokon ste se probudili, gospođice Harrison.-nasmije se on.
-Da, molim vas profesore, jesam li spavala duže od dana?
-Da, čak tri dana.
-O, to mi je rekord.-nasmijala sam se. I profesor se nasmijao.-A ispiti?
-Počinju tek od sljedećeg tjedna, tako sam se dogovorio s ostalim profesorima.
-Da, dobro. Ali, profesore, Jane… Ona je… Je li zbilja…
-Da, gospođice, Jane je zbilja mrtva.-reče profesor.-Žao mi je.
-Ne, meni je žao. Ja sam kriva.
-Ne smijete sebe okrivljavati. Lujiza bi ju vjerojatno ubila i ovako i onako.
-Zna li Matt?
-Da, zna. Sprovod je bio održan jučer. Žao mi je što vi niste bili. Ali možda je tako i bolje.
-Da, možda. Profesore, kako je ono Lujiza nestala? Nije se mogla aparatirati.
-Otputovala je putoključem. Ona vaza je bila putoključ. Tako je i došla ovamo. Gospođice Harrison, mislim da bi vas vaši prijatelji željeli vidjeti, veoma su se brinuli za vas. Ne bi bilo u redu da im to uskraćujemo. Ja vas pozivam sutra u moj kabinet pa ćemo popričati. Možda i gospodin Harrison bude tamo. Mislim da bi najbolje bilo da to sutra raspravimo. Danas se odmarajte.
-Da, profesore.-klimnula sam iako se nisam slagala s njim. Željela sam sve odmah raspraviti, ali ipak sam šutjela. Malo odmora će mi dobro doći.-U redu.
Profesor je izišao, a u salu su utrčale druge osobe: Anesa, Stu, Melissa, Maggie i osoba kojoj sam se ja najviše radovala, Daniel.
-Ej, Am, kako si?-upitao me Stu.
-Super. Vi? Melissa, jesi ok? A ti Maggie?
-Mi smo savršeno.-nasmije se Maggie.
-Čuo sam što se dogodilo. Anesa i Melissa su mi ispričale.-reče Daniel.-Sad je bitno samo da se ti odmoriš.
Prišao mi je, sjeo na moj krevet. Nježno me privukao k sebi i poljubio. Činilo mi se kao da su sve moje brige nestale…
p.s. Evo, još jednom moje isprike što nisam pisala dugo postove, i što vam se nisam javljala. Komp mi je bio u kvaru tako da nisam uspjela. Ispričavam se ako nisam svima javila za novi post
Danas nema novog posta na Roweni.
Sorry ljudi!
Post je objavljen 02.03.2007. u 19:12 sati.