'Welcome to 1984... knock, knock on your front door...''
Dead Kennedys - 'California uber alles'
''Vrativši se u Beč u rujnu 1903, tonuo je u svu dublju malodušnost koja ga je 3. listopada natjerala da iznajmi sobu u istoj kući u kojoj je svojedobno umro BEEthoven. Tu se ustrijelio pošto je ocu i jednom od braće uputio pismo najavljujući svoju namjeru.''
(...)
''Weinenger se zaista ubraja u najdrskije ženomrsce. On jednostavno izjednačuje seksualnost sa ženom, koja zagađuje muškarca u paroksizmu orgazma.''
Austrijski duh, William M. Johnston, Nakladni Zavod Globus, 1993
Otto Weinenger bio je mladi bečki intelektualac, židovskog podrijetla, koji je vrlo česti antisemitizam, samomržnju bečkih židova kombinirao sa svojom originalnom teorijom o inferiornosti žena objavljenoj u djelu 'Spol i karakter: principijelno istraživanje', 1903. U tom djelu, koje možete downlowdirati sa neta besplatno, mladi Otto zahvata vrlo široko područje povijesti, psihologije, antropologije, filozofije, teologije, stvarajući jednu od prvih spekulativnih rasprava o biseksualnosti ljudskih bića, naravno, 'principijelno istraživanje' nije bilo toliko potkrijepljeno znanstvenim činjenicama koliko gomilom hipoteza, u kojima se često pozivao na već priznata imena poznatih znanstvenika i filozofa... između kojih i Kanta.
Pa evo citat na slovenskom, iz knjige koja je pripadala mom djedu, 'Otto Weinenger, Spol in Značaj: načelna preiskava', 1936, Založba Modra Ptica v Ljubljani...mog djeda je ubila njemačka podmorska mina u Boki Kotorskoj '44.
''Pri znamenitom mestu ''Kritike praktičnega uma'', ko vpelje Kant človeka kot člen razumskega sveta (''Dolžnost! Vzvišena, velika beseda...'') se torej lahko po pravici vprašamo, odkod Kantneki ve, da izvire moralni zakon iz osebnosti? Drugega, vrednejšega izvora ne bi mogli najti, nam odvrne Kant ter nič ne utemeljuje, da je kategorični imperativ zakon, ki je dan po noumenonu. Zanj je oboje že z vsega početka skupno. Takšna je etika.''
Pošto je Immanuel Kant moj idol, ja se moram, da bi imao pravo nešto takvo uopće izjaviti, poslužiti kritičkom metodom i dovesti u pitanje znanstvenu utemeljenost nekih Kantovih misli, iznesenih u njegovom ranom, pretkritičkom, djelo 'O lepom i uzvišenom', Grafos Beograd, 1988:
''Žena nije mnogo zabrinuta što nema visokih znanja, što je bojažljiva i što joj nisu povereni važni poslovi itd.; ona je lepa i privlačna, i to je dosta.''
Ovo je malo (ali samo malo) izvađeno iz konteksta, Kant stvarno u svom kratkom djelu iz 1763. godine, jasno ukazuje na razlike između ženskog i muškog karaktera, između njihovih sklonosti i sposobnosti. Danas je jasno da muški i ženski mozak ne funkcioniraju baš na isti način, da njihove sklonosti i sposobnosti nisu identične, da postoje razlike i da one, u suvremenom društvu, polako ali sigurno postaju komparativna prednost ženskog spola (ne budimo glupi, pojava 'metroseksualaca' je indikacije da su im šefovi žene i da one ne žele oko sebe imati debele, neobrijane, pivopije obućene u karirane flanel košulje), žene su verbalno daleko sposobnije od muškaraca, lakše se snalaze u spontanoj socijalizaciji, nisu sklone nepotrebnim konfliktima i objektivnije su u procjeni karakternih osobina svojih suradnika. To su danas znanstvene činjenice koje su u Kantovo vrijeme bile okovane strogim socijalnim konvencijama koje su ženama uskraćivale mogućnost obrazovanja, socijalne angažiranosti, a samim tim i društvenim statusom koji bi zavrijedio Kantov 'muški' atribut plemenitosti i uzvišenosti.
Tako je pozivanje mladog 'genija' Weinenberga na Kanta, iako u potpuno drugom kontekstu etičkog povezivanja sa transcendentim, noumenalnim, svijetom 'stvari po sebi', ipak donekle izvuklo Kantovo pretkritičko 'prljavo rublje', koje ipak filozofi kao što je Feyerabend nazivaju osvježavajućim i pronicljivim. Ipak, ako se razlike između psiholoških i bioloških osobina između muškaraca i žena promatraju na (opravdan) način da su žene u oba pogleda u prednosti, stari Kant ne zvuči tako loše. Weinenberg, naprotiv, jedino opravdanje svojoj intelektualnoj alkemiji može potražiti u antisemitskoj klimi koja je opće obilježje europske kulture (eh, tu malo Dubrovačka Republika spašava europski moralni obraz), u svojoj obiteljskoj traumatologiji i svojoj osobnoj aroganciji koja je graničila sa patologijom.
Sve dosad napisano nije tema ovog posta. Tema je izostanak mizoginije (mržnje prema ženama) u dva totalitarna sustava dvadesetog stoljeća, komunizmu i nacizmu. Gotovo kroz cijelu povijest, mjerilo nepravednosti nekog društva imalo je svoj vjeran odraz u mjeri nepravednosti kojoj su bile (i još uvijek jesu) izložene žene. Što je bila brutalnija nepravda prema potlačenim slojevima uopće, to je bila izraženija i njena ekstremnija varijanta prema ženama. U svim većim, organiziranim religijama žena je biće koje je manje sposobno za približavanje spoznaji božanske prirode objave, ona je nečisto, prljavo, manje vrijedno biće koje ne može biti posrednik između ljudi i bogova, žena UVIJEK mora imati pokrivenu kosu u hramovima, džamijama, sinagogama, crkvama i drugim 'kamenovima na kojima će biti izgrađene crkve' onih kritičara dogmatiziranih sustava koje su pokušali srušiti, ali su ih ovi progutali, provarili i ekskomunicirali iz njihovih revolucionarnih osobnosti i pretvorili u fetiše. Kastracija žena, okrutno odstranjivanje seksualnosti iz tih ljudskih bića koje su obdarene tom radošću života, najduža je osveta nad pobjeđenima u povijesti. Jer žene, koje u prosjeku duže žive od muškaraca i koje su, u onom periodu od 120 000 godina ljudske evolucije kroz koju je Homo Sapiens prošao fiziološki identičan današnjem čovjeju, prenosile znanja o cikličnim i drugim prirodnim fenomenima na koje je lovačko-sakupljačka skupina nailazila, koje su sa generacije na generaciju prenosile najjače evolucijsko sredstvo za preživljavanje Homo Sapiensa, jezik... te žene su morale izgubiti svoje najsnažnije adute u hijerarhijskoj organizaciji ljudske skupine: seks, jezik i ljubav. Seks je postao nešto nečisto, jezik je odvojen od stvarnosti uvođenjem metafizičkih idiotizama, a ljubav je razkomadana između boga, vladara, plemena, novca i silovanog ženskog roblja.
Zašto je taj fenomen izostao kod komunizma i nacizma?
Engels preuzima Bachoffenovu teoriju o matrijarhalnoj organizaciji prvobitne zajednice, nacizam sa svojim 'Krv i Zemlja' ne može bez paganske majčinske figure?
Ne. Odgovor daje George Orwell u 1984. Winston Smith, konačno poražen, sveden na skelet kojem O'Brian prstima može čupati zube, priznaje sve, sve 'Berijine' montirane procese, sve 'rasne inferiornosti', sve izdaje i podrivanja Velikog Brata... ali to nije dovoljno. U sobi 101 čeka ga konačno rješenje, potpuna čistka... kavez sa gladnim štakorima koji se montira na čovjekovo lice i štakori mu mahnito počnu gristi oči, nos, usta... to je bio najviši strah Winstona Smitha, fobija od štakora i O'Brian je to znao. A da bi izbjegao tu kaznu Winston je trebao izdati nekoga potpuno irelevantnog za oligarhijski sustav Partije na čelu koje je bio transvendentni Veliki Brat... trebao je izdati Juliji... svoju ljubavnicu... ženu koju je volio. ''Do it to Julia! Not to me... do it to Julia!'' - bile su riječi konačnog loma čovjeka koji je stotinama tisuća godina evolucije tako oblikovan da genetski, svojom dušom, voli iznad svega samo jedno... samo jednu... ženu.
I komunizam i nacizam su kolektivistički totalitarni sustavi, briše se razlika između muškaraca i žena... ona konvencionalna, malograđanska razlika u Njemačkoj ili ona skoro srednjovjekovna u Rusiji... žena postaje jednaka muškarcu ali po muškim standardima... njena je ženstvenost nečujno eutanazirana, lažnom egalitarnošću, pukom deklarativnom parolom ''Drugarice i drugovi, vi jednake jedinke njemačkog naroda, njemačkog tla...''.
Emanuel Goldstein je pisac 'Bijele knjige' iz 1984, kritičar teorije i prakse oligarhijskog kolektivizma zasnovanog na tri temeljne parole:
NEZNANJE JE MOĆ
SLOBODA JE ROPSTVO
RAT JE MIR
Ako je u povijesti postojao žešči kritičar kolektivizma, dogmatizma, uvjetovanosti i načelnom baziranju moralnosti kao djelovanja svrha kojeg je postizanje nagrade ili kazne, ako nije dolično, heteronomnih moralnih načela, prevage institucije nad svojom svrhom, riječi zakona nad duhom zakona, djela nad motivom, uvjetovanosti nad slobodom... onda je to bio Immanuel Kant. Kad kažem žešći, mislim na - NEZLOUPOTREBLJIVIJI. Nema tog političkog pokreta, te ideologije, tog svjetonazora koji bi mogao zloupotrijebiti desetljećima građen sustav tri kritike kojima je jedina svrha bila da budu nezloupotrebljive i bezuvjetno argumentirane same po sebi kroz vjeru u slobodu i jednakost. Jedina njihova svrha je da odgurnu u stranu svaku pretenziju mita, dogme, kolektivne volje, nebeske objave ili ezoterijskog direktnog uvida u mistično... one su KRITERIJ... FILTER... one su ona tanka nit na kojoj visi naša budućnost jer dozvoljavaju da po principu univerzalne prihvatljivosti kao kriteriju moralne ispravnosti želja za časom pitke vode može postati nemoralna želja... ako nas bude toliko da za sve nema po jedna čaša vode, naš moral će crknuti od žeđi zajedno sa nama... jer nije ni kozmički, ni božanski nego samo naš... ljudski.
Elem,
ŠTO MOGU ZNATI?
ŠTO TREBAM RADITI?
ČEMU SE MOGU NADATI?
Kantova pitanja na koje odgovaraju njegove tri kritike... 'ring the bell?'... 'Bijelu Knjigu nije napisao Emmanuel Goldstein, virtualni disident pokreta otpora u Orwellovoj 1984. Napisao ju je, između ostalih, i O'Brian, mučitelj i uništavač duše Winstona Smitha, napisao ju je znajući sve 'soft bellie' točke individualnog liberalizma i njegovoj jedinoj motivacijskoj sili... vjeri u slobodu.
NEZNANJE JE MOĆ - jezik i povijest su mrtvi... NE MOGU NIŠTA ZNATI!
SLOBODA JE ROPSTVO - seks i spolnost su mrtvi, utilitizirani... NE MOGU NIŠTA RADITI!
RAT JE MIR - ljubav je mrtva, zamijenila je orkestrirana mržnja... NEMAM SE ČEMU NADATI!
Zato, kompanjeros... NO PASARAN... NO PASARAN... NO PASARAN!
I ne zaboravite... kad je Pinnochet crk'o... Ronald Reagan nije znao jeli prazni crijeva ili šalje oružje kontrasima u San Salvador, Margaret Thatcher se ispričala zbog bolesti... ali MILTON FRIEDMAN je došao na sprovod čovjeku čiji uzor je bio podrepak Caudillo Generalisimuss Francisco Franco.
KNOW YOUR ENEMY!
Post je objavljen 02.03.2007. u 18:54 sati.