Katkad Oni plešu sami bez ikog da im svira. I nisu uopće tužni zbog toga. Pričinjava im zadovoljstvo da mogu slobodno lebdjeti po podiju i zamišljajući svaki svoju muziku. Svaki ima svoj film u glavi. I tako su u zabludi da su zaljubljeni sasvim lijepo usklađeni. Problem nastane kada On ili Ona shvate da svaki zamišlja svoju melodiju, svaki zamišlja neki drugi ritam i u trenutku raskola njihovih zamišljenih taktova, njegova se noga zaplete u čvor oko njene, njezina ruka stisne njegov vrat i u krivom trenutku pretvore se u pacijente hitne pomoći koja im pokušava spasiti prelome. Tako ostaju u šok sobi. Nekoliko tjedana kasnije rane im polako zacijele i otpuštaju ih doma iz bolnice. U bolnici imaju puno vremena za razmišljanje. Puno besanih noći kada ne popiju tablete za spavanje i puno bolnih dana kad ne dobiju tablete za bolove. A i kad ih dobiju onda ih dani bole od dosade. Plesa više nema. Barem ne neko vrijeme dok potpuno ne ozdrave. Ona se u bolnici navikla na tablete za smirenje. On se navikao na zgodne sestre koje su mu ponekad prošvercale koje pivo. Nakon nekoliko mjeseci otpušteni su iz bolnice. Nastavili su se i dalje viđati, a kad se je zdravstveno stanje konačno popravilo opet su počeli plesati. Ovaj put otišli su do trgovine hi-fi uređajima i kupili jedan sa dovoljno glasnim zvučnicima da ne čuju svoje melodije u glavi. Ponovo su zajedno plesali. Ni njemu ni njoj nije se sviđala ta melodija, ali nitko nije prozborio ni riječi.
Post je objavljen 02.03.2007. u 17:19 sati.