Marketing
U UTROBI MAĆEHE
Ani
Puno buke oko Pooke!
- Zagreb, 3.ožujka, Pooka je nestao. Mnogi su me pitali gdje je taj luđak, zašto je izbrisao blog, tko je zapravo Pooka i nije li riječ samo o novom naraštaju tlonista, pa da ne odgovaram stalno iznova i pojedinačno, šaljem vam ovo cirkularno pismo, prigodno adresirano nekoj ovdašnjoj kneginji od pelina, jogunastoj princezi na zrnu graška. Pismo je pretjerano servilno i puno suvišnog obzira, i upravo zato i jesam indiskretan: kao da ste vi bolji! Da vam izravno kažem gdje je Pooka, zasigurno bi i sami tamo završili. A to Pooku uznemiruje!
Mala,
Tek sam jutros vidio mail.
Kako se osjećam?
Pokušat ću ti odgovoriti tekstom svog virtualnog prijatelja, Pooke, koji je (o)pisao sto mu se dogadja,
i cini se kao da znamo kako se pri tom osjeca, a onda, odjednom, shvatimo da ne mozemo imati, sve i
da hocemo, ni najblazeg pojma o tome! Tako se i ja osjecam: iako je rijec o mome zivotu, zapravo,
ne znam. Lose. Ali, to nije dovoljno dobro (receno), barem ne za mene.
Idemo s Pookom, dosta o meni, kako bi A*** kazala: (čitati uz 'The Knife', Heartbeats, live verziju: skrolaj sve dok je ne naidjes na njih; http://vaseljena.blog.hr/arhiva-2007-01.html)
To mi je hit-prošle godine, iako je to stvar iz 2004., mislim! Obozavam tu stvar, i to upravo u live verziji. Kad krene refren pomislim da sam direktor svemira! Da sam 20, i bio bih!
Ne mogu miran slusati ovu stvar, ja sam odrastao po klubovima, najbolje sam dane svoga zivota proveo nocu.
Slusaj glasno i plesi!
PAX LILITHICA
"dragi *****,
ja sam u kovitlacu emocionalnih prerviranja izveo pateticni, autodestruktivni potez i izbrisao svoj
blog. iskreno me razocarala takva moja reakcija jer odrazava onu pasivnu agresivnost, durenje malog djeteta koje privlaci paznju tako sto ce cijelom svijetu pokazati kako misli ozbiljno kad mu (svijetu) zamjera sto mu nije pruzio sve ono sto je zivot duzan covjeku pruziti... to je onaj isti jebeni sindrom zbog kojeg sam pio godinama i za kojeg sam mislio da sam ga se rijesio, ali eto me moja draga podsjetila da covjek nikad nije gotov u oslobadjanju od vlastitog idiotluka.
ja sam sad na psihijatriji, pokusao sam se izolirati od ovog okrutnog svijeta tako sto sam navukao na sebe vrece od smeca, stavio u usta cijev (polupropilensku, zelenu) da mogu disati i vrece ispunio pur pijenom. trebalo mi je 12 najvecih pakiranja, ali sam uzeo R1 pa cu to pokusati naplatiti preko firme. neko vrijeme su me djeca vukla sa biciklama tako oblozenog i gadjala me kamenjem dok nije dosla hitna jer je ovaj sto mi je prodao pur pijenu prijavio da sam je pronevjerio i imao namjeru ostetiti poslodavca, a on je isto poslodavac i misli da je vrijeme da se stane na kraj tom raspasoju sa R1 alibijem. na psihijatriji su me dezizolirali i vratili u stvarnost u njenom reprezentativnom, 'overmedicated' izdanju. dobio sam Haldol Deppo, to ti je kao obican Haldol samo je injekcija sa nekakvom uljnom otopinom istog koja traje tri tjedna pa ti ovo pise moj cimer koji je vec tri stotine puta vezao metalnu sajlu za sjekiru i to prebacio preko dalekovoda pa napravio kratki spoj
velikih razmjera sto su mu redovito zamjerali neki dispeceri, kako ih on naziva, koji ga od rodjenja pokusavaju ubiti postavljajuci mu zamke po kuci skrivene u malim rupicama uticnica i grla od zarulja i jos na stotine mjesta za koje ja nisam ni znao da postoje. ja diktiram. doktora smo nagovorili da uvuce svoju otmjenu parker penkalu u rupicu od uticnice jer je covjek ovisan o kockanju pa smo skupili 500 kuna i kladili se hoce li iz prve pogoditi fazu ili nulu. pogodio je fazu, neko vrijeme se tresao dok ga nismo diskonektirali i aplicirali mu Haldol Deppo i 70 tableta Dulcaloxa. dok ti ovo budes citao ja cu vec vratiti svoj dopamin bez da opteretim HZZO i vratiti se svojoj dragoj zbog koje sam dignuo u zrak 360 i nesto postova. eto.
javim se :)))"
P.S.
Zaboravio sam jednu vaznu stvar, zapravo presudnu: Pooka je cijeli ovaj koloplet budalastina izmislio!
Ne da mu se odgovoriti na pitanje gdje je i zasto je izbrisao blog, pa je bolesno duhovit. (Pooka stalno izmislja ingeniozne price na rubu - s one druge strane, jasno - ludila, bilo da je ono inducirano u strogo kontroliranim uvjetima kemijskih agensa, ili da je nepatvoreno i autenticno prirodno. Evo jednog njegovog klasicnog teksta, u kojme je sumanutost teme briljantno kontrapunktirana nevjerojatnom strogocom znanstvenicke pseudopreciznosti i metodicnosti!)
Obrati pažnju na uvodnu recenicu (Pooka je natprosjecno pametan frajer, on opasno gusto misli i govori usput, lako covjek previdi bitno.); uvodno tek, to je odgovor na moje pitanje: Gdje su Shulgin i Hofmann bili?, jer, Pooka je kazao u komentaru prije da su oni bili dublje u glavi nego sto smo to mi!
Nemoj brinuti zbog ovih mahnitosti: sve je to pricica, fiction. Jednom cu te provesti kroz muzej manirista, shvatit ces sto je objest i zasto je ona kreativno ipak vazna i pozitivna osobitna, mozda i vrlina.
S druge strane moras takodjer znati - dobro, to je i logicno i sljedi iz ovog odgovora, jer Pooka tu meni nesto dakle tumaci sto ja kao ne znam - da ja imam prilican zazor od dopa i slogiranja. Ludnice me pak zanimaju jedino literarno: recimo, briljantni Venedikt Jerofejev, autor samizdat remek-djela 'Moskva-Petuški', u svojoj 'Valpurgijskoj noci', dramoletu koji je situiran u jednu takvu ludnicu, mislim moskovsku, na pitanje doktora kako se osjeca, kaze: "Osjecam neko nesavrseno blazenstvo...kao...kao...kao u utrobi maćehe!". E, pa ako to nije božanstveno kazano, ja ne znam što jest! U utrobi maćehe! Eto, kneginjice, mozda sam vam ipak odgovorio na pitanje kako sam.
Dakle, ne brinite, kraljevno...
pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka po
uh, pospan sam pa ću ukratko... Shulgin je svoja iskustva opisao u knjizi PIHKAL (Phenetylamines I Have Known And Loved) gdje je naveo nekih 130-tak fenetilamina (tu spadaju i adrenalin i efedrin i dopamin i MDMA itd), svoje doživljaje jer je sam testirao sa prijateljima sve te spojeve... gdje su bili (ako je 'gdje' i 'kad' uopće relevantno u tim okolnostima temeljito promjenjene percepcije, osjetilne i one 'više', bez-razumske, ha ha) ja ne znam. znam da je Albert Hofmann u svojoj knjizi 'LSD - my problem child' spomenuo jednu anegdotu, kad mu je Aldous Huxley bio u posjetu, negdje u Švicarskoj, rekao je Hofmannovoj ženi kako mora uzeti LSD i pogledati cvijet runolista pa da će u njemu ugledati cijeli univerzum. Huxley je inače umro na LSD-u, zadnje riječi koje je napisao su bile, otprilike...lysergid acid, intramusculary, 100 pikograma, please... upućene ženi koja mu je ispunila tu, posljednju želju. LSD može ukloniti vrijeme kao temeljni oblik spoznaje, a da subjekt ostane povezan sa 'realnošću', sa prostorom radi stvarno svašta, a boje su priča za sebe. podsvijest isplutava poput tamnog otoka u noći, tako stvarna da čovjeku više nikad ne padne na pamet da je to samo psihoanalitički postulat. dopamin je glavni neurotransmiter zadužen za motivaciju, dijelom kao mehanizam nagrade ali ne kroz užitak jer su pacijentima kojima su neurolepticima (haldol i fenotijazini) blokirani D2 receptori još uvijek mogli iskusiti užitak i zadovoljstvo, dopamin je motor motivacije i njegov mehanizam nagrade je izražen kroz aktualiziranu aktivnost. bio je pokus, dvije grupe ljudi koje su obadvije dobile psihoaktivnu dozu amfetamia, jednoj skupini to nisu rekli i ta je skupina bila samo malo energičnija u listanju časopisa dok je čekala rezultate, drugoj skupini su rekli da su dobili amfetamin i ta je skupina počela žustro diskutirati, plesati, razmijenjivati životna iskustva i donositi svakojake zaključke jedni o drugima kao da se znaju cijeli život. to je dopamin. kokain djeluje tako da blokira ponovnu pohranu dopamina u post-sinaptičkim neuronima (prozac to radi sa serotoninom) i tako mu povećava koncentraciju u sinaptičkoj pukotini. amfetamini djeluju preko dopaminskih transportera i povećavaju izbacivanje dopamina iz pred-sinaptičkih neurona i omogućuju mu puno lakši prolaz kroz membrane post-sinaptičkih neurona, osim toga oni povećavaju i koncentraciju noradrenalina, koji diže simpatički sustav (puls, tlak, periferna vazokonstrikcija, širenje zjenica). MDMA otpušta kompletne zalihe serotonina iz vazikula u pred-sinaptičkim neuronima tako da ponavljano uzimanje ecstasyja nema više toliko serotoninski (sreća) efekat već dopaminsko-noradrenalinski, jer MDMA je ipak iz amfetaminske obitelji. William Blake je rekao onu glasovitu o čišćenju vrata percepcije da bi se vidjela stvarnost bez filtera svakodnevnog, (Huxley, The Doors). psihofarmaci... otprilike tri velike skupine: anksiolitici, antidepresivi i antipsihotici. prvi su benzodiazepini...diazepam, oksazepam, alprazolam... oni se 'parkiraju' na GABA receptore (GABA inhibira neuronsku transmisiju tako što otvara ionske kanale, post-sinaptički se neuron puni negativnim ionima klora i tako postaje odbojan prema svim neurotransmiterima), antidepresivi - stari MAO inhibitori i triciklički (Amizol, Anafranil, Ladiomil), oni su neselektivni, povećavaju transmisiju svih transmitera, SSRI -selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (Prozac, Seroxat, Zoloft, Fevarin itd), oni smanjuju vraćanje serotonina nazad u pred-sinaptičke neurone. e tu sad ima cijela jedna nova teorija, jer SSRI povećavaju neurogenezu u hipocampusu za 70% i sad se postavljaju nove teorije o mehanizmu njihovog djelovanja koje i objašnjava odgodu od nekoliko tjedana da počnu djelovati, taj rok je potreban da bi NOVI neuroni uspostavili aksonske veze sa drugim neuronima. MR-om je dokazano da je hipokampus fizički manji kod depresivnih ljudi i da se liječenjem SSRI-ma on ponovo povećava fizički. najnoviji su Effexor i Cymbalta, kombinirani serotoninsko-noradrenalinski inh. pon. poh. antipsihotici su haloperidol, fenotijazini i jedan iz skupine benzodiazepina - olanzapin (Zyprexa), oni blokiraju D2 dopaminske receptore.
imam i ja F šifru, kolega Šlagerpevač, he he :))
POOKA ima novi blog.
WELCOME TO 1984.
WELCOME!
pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka, pooka
Ovo je Pookin stari blog, Imogen.
Kopirati dok luđak ne izbriše u nastupu djetinjeg samosažaljenja!
Weinenberg, Kant i Orwell
'Welcome to 1984... knock, knock on your front door...''
Dead Kennedys - 'California uber alles'
''Vrativši se u Beč u rujnu 1903, tonuo je u svu dublju malodušnost koja ga je 3. listopada natjerala da iznajmi sobu u istoj kući u kojoj je svojedobno umro BEEthoven. Tu se ustrijelio pošto je ocu i jednom od braće uputio pismo najavljujući svoju namjeru.''
(...)
''Weinenger se zaista ubraja u najdrskije ženomrsce. On jednostavno izjednačuje seksualnost sa ženom, koja zagađuje muškarca u paroksizmu orgazma.''
Austrijski duh, William M. Johnston, Nakladni Zavod Globus, 1993
Otto Weinenger bio je mladi bečki intelektualac, židovskog podrijetla, koji je vrlo česti antisemitizam, samomržnju bečkih židova kombinirao sa svojom originalnom teorijom o inferiornosti žena objavljenoj u djelu 'Spol i karakter: principijelno istraživanje', 1903. U tom djelu, koje možete downlowdirati sa neta besplatno, mladi Otto zahvata vrlo široko područje povijesti, psihologije, antropologije, filozofije, teologije, stvarajući jednu od prvih spekulativnih rasprava o biseksualnosti ljudskih bića, naravno, 'principijelno istraživanje' nije bilo toliko potkrijepljeno znanstvenim činjenicama koliko gomilom hipoteza, u kojima se često pozivao na već priznata imena poznatih znanstvenika i filozofa... između kojih i Kanta.
Pa evo citat na slovenskom, iz knjige koja je pripadala mom djedu, 'Otto Weinenger, Spol in Značaj: načelna preiskava', 1936, Založba Modra Ptica v Ljubljani...
''Pri znamenitom mestu ''Kritike praktičnega uma'', ko vpelje Kant človeka kot člen razumskega sveta (''Dolžnost! Vzvišena, velika beseda...'') se torej lahko po pravici vprašamo, odkod Kantneki ve, da izvire moralni zakon iz osebnosti? Drugega, vrednejšega izvora ne bi mogli najti, nam odvrne Kant ter nič ne utemeljuje, da je kategorični imperativ zakon, ki je dan po noumenonu. Zanj je oboje že z vsega početka skupno. Takšna je etika.''
Pošto je Immanuel Kant moj idol, ja se moram, da bi imao pravo nešto takvo uopće izjaviti, poslužiti kritičkom metodom i dovesti u pitanje znanstvenu utemeljenost nekih Kantovih misli, iznesenih u njegovom ranom, pretkritičkom, djelo 'O lepom i uzvišenom', Grafos Beograd, 1988:
''Žena nije mnogo zabrinuta što nema visokih znanja, što je bojažljiva i što joj nisu povereni važni poslovi itd.; ona je lepa i privlačna, i to je dosta.''
Ovo je malo (ali samo malo) izvađeno iz konteksta, Kant stvarno u svom kratkom djelu iz 1763. godine, jasno ukazuje na razlike između ženskog i muškog karaktera, između njihovih sklonosti i sposobnosti. Danas je jasno da muški i ženski mozak ne funkcioniraju baš na isti način, da njihove sklonosti i sposobnosti nisu identične, da postoje razlike i da one, u suvremenom društvu, polako ali sigurno postaju komparativna prednost ženskog spola (ne budimo glupi, pojava 'metroseksualaca' je indikacije da su im šefovi žene i da one ne žele oko sebe imati debele, neobrijane, pivopije obućene u karirane flanel košulje), žene su verbalno daleko sposobnije od muškaraca, lakše se snalaze u spontanoj socijalizaciji, nisu sklone nepotrebnim konfliktima i objektivnije su u procjeni karakternih osobina svojih suradnika. To su danas znanstvene činjenice koje su u Kantovo vrijeme bile okovane strogim socijalnim konvencijama koje su ženama uskraćivale mogućnost obrazovanja, socijalne angažiranosti, a samim tim i društvenim statusom koji bi zavrijedio Kantov 'muški' atribut plemenitosti i uzvišenosti.
Tako je pozivanje mladog 'genija' Weinenberga na Kanta, iako u potpuno drugom kontekstu etičkog povezivanja sa transcendentim, noumenalnim, svijetom 'stvari po sebi', ipak donekle izvuklo Kantovo pretkritičko 'prljavo rublje', koje ipak filozofi kao što je Feyerabend nazivaju osvježavajućim i pronicljivim. Ipak, ako se razlike između psiholoških i bioloških osobina između muškaraca i žena promatraju na (opravdan) način da su žene u oba pogleda u prednosti, stari Kant ne zvuči tako loše. Weinenberg, naprotiv, jedino opravdanje svojoj intelektualnoj alkemiji može potražiti u antisemitskoj klimi koja je opće obilježje europske kulture (eh, tu malo Dubrovačka Republika spašava europski moralni obraz), u svojoj obiteljskoj traumatologiji i svojoj osobnoj aroganciji koja je graničila sa patologijom.
Sve dosad napisano nije tema ovog posta. Tema je izostanak mizoginije (mržnje prema ženama) u dva totalitarna sustava dvadesetog stoljeća, komunizmu i nacizmu. Gotovo kroz cijelu povijest, mjerilo nepravednosti nekog društva imalo je svoj vjeran odraz u mjeri nepravednosti kojoj su bile (i još uvijek jesu) izložene žene. Što je bila brutalnija nepravda prema potlačenim slojevima uopće, to je bila izraženija i njena ekstremnija varijanta prema ženama. U svim većim, organiziranim religijama žena je biće koje je manje sposobno za približavanje spoznaji božanske prirode objave, ona je nečisto, prljavo, manje vrijedno biće koje ne može biti posrednik između ljudi i bogova, žena UVIJEK mora imati pokrivenu kosu u hramovima, džamijama, sinagogama, crkvama i drugim 'kamenovima na kojima će biti izgrađene crkve' onih kritičara dogmatiziranih sustava koje su pokušali srušiti, ali su ih ovi progutali, provarili i ekskomunicirali iz njihovih revolucionarnih osobnosti i pretvorili u fetiše. Kastracija žena, okrutno odstranjivanje seksualnosti iz tih ljudskih bića koje su obdarene tom radošću života, najduža je osveta nad pobjeđenima u povijesti. Jer žene, koje u prosjeku duže žive od muškaraca i koje su, u onom periodu od 120 000 godina ljudske evolucije kroz koju je Homo Sapiens prošao fiziološki identičan današnjem čovjeju, prenosile znanja o cikličnim i drugim prirodnim fenomenima na koje je lovačko-sakupljačka skupina nailazila, koje su sa generacije na generaciju prenosile najjače evolucijsko sredstvo za preživljavanje Homo Sapiensa, jezik... te žene su morale izgubiti svoje najsnažnije adute u hijerarhijskoj organizaciji ljudske skupine: seks, jezik i ljubav. Seks je postao nešto nečisto, jezik je odvojen od stvarnosti uvođenjem metafizičkih idiotizama, a ljubav je razkomadana između boga, vladara, plemena, novca i silovanog ženskog roblja.
Zašto je taj fenomen izostao kod komunizma i nacizma?
Engels preuzima Bachoffenovu teoriju o matrijarhalnoj organizaciji prvobitne zajednice, nacizam sa svojim 'Krv i Zemlja' ne može bez paganske majčinske figure?
Ne. Odgovor daje George Orwell u 1984. Winston Smith, konačno poražen, sveden na skelet kojem O'Brian prstima može čupati zube, priznaje sve, sve 'Berijine' montirane procese, sve 'rasne inferiornosti', sve izdaje i podrivanja Velikog Brata... ali to nije dovoljno. U sobi 101 čeka ga konačno rješenje, potpuna čistka... kavez sa gladnim štakorima koji se montira na čovjekovo lice i štakori mu mahnito počnu gristi oči, nos, usta... to je bio najviši strah Winstona Smitha, fobija od štakora i O'Brian je to znao. A da bi izbjegao tu kaznu Winston je trebao izdati nekoga potpuno irelevantnog za oligarhijski sustav Partije na čelu koje je bio transvendentni Veliki Brat... trebao je izdati Juliji... svoju ljubavnicu... ženu koju je volio. ''Do it to Julia! Not to me... do it to Julia!'' - bile su riječi konačnog loma čovjeka koji je stotinama tisuća godina evolucije tako oblikovan da genetski, svojom dušom, voli iznad svega samo jedno... samo jednu... ženu.
I komunizam i nacizam su kolektivistički totalitarni sustavi, briše se razlika između muškaraca i žena... ona konvencionalna, malograđanska razlika u Njemačkoj ili ona skoro srednjovjekovna u Rusiji... žena postaje jednaka muškarcu ali po muškim standardima... njena je ženstvenost nečujno eutanazirana, lažnom egalitarnošću, pukom deklarativnom parolom ''Drugarice i drugovi, vi jednake jedinke njemačkog naroda, njemačkog tla...''.
Emanuel Goldstein je pisac 'Bijele knjige' iz 1984, kritičar teorije i prakse oligarhijskog kolektivizma zasnovanog na tri temeljne parole:
NEZNANJE JE MOĆ
SLOBODA JE ROPSTVO
RAT JE MIR
Ako je u povijesti postojao žešči kritičar kolektivizma, dogmatizma, uvjetovanosti i načelnom baziranju moralnosti kao djelovanja svrha kojeg je postizanje nagrade ili kazne, ako nije dolično, heteronomnih moralnih načela, prevage institucije nad svojom svrhom, riječi zakona nad duhom zakona, djela nad motivom, uvjetovanosti nad slobodom... onda je to bio Immanuel Kant. Kad kažem žešći, mislim na - NEZLOUPOTREBLJIVIJI. Nema tog političkog pokreta, te ideologije, tog svjetonazora koji bi mogao zloupotrijebiti desetljećima građen sustav tri kritike kojima je jedina svrha bila da budu nezloupotrebljive i bezuvjetno argumentirane same po sebi kroz vjeru u slobodu i jednakost. Jedina njihova svrha je da odgurnu u stranu svaku pretenziju mita, dogme, kolektivne volje, nebeske objave ili ezoterijskog direktnog uvida u mistično... one su KRITERIJ... FILTER... one su ona tanka nit na kojoj visi naša budućnost jer dozvoljavaju da po principu univerzalne prihvatljivosti kao kriteriju moralne ispravnosti želja za časom pitke vode može postati nemoralna želja... ako nas bude toliko da za sve nema po jedna čaša vode, naš moral će crknuti od žeđi zajedno sa nama... jer nije ni kozmički, ni božanski nego samo naš... ljudski.
Elem,
ŠTO MOGU ZNATI?
ŠTO TREBAM RADITI?
ČEMU SE MOGU NADATI?
Kantova pitanja na koje odgovaraju njegove tri kritike... 'ring the bell?'... 'Bijelu Knjigu nije napisao Emmanuel Goldstein, virtualni disident pokreta otpora u Orwellovoj 1984. Napisao ju je, između ostalih, i O'Brian, mučitelj i uništavač duše Winstona Smitha, napisao ju je znajući sve 'soft bellie' točke individualnog liberalizma i njegovoj jedinoj motivacijskoj sili... vjeri u slobodu.
NEZNANJE JE MOĆ - jezik i povijest su mrtvi... NE MOGU NIŠTA ZNATI!
SLOBODA JE ROPSTVO - seks i spolnost su mrtvi, utilitizirani... NE MOGU NIŠTA RADITI!
RAT JE MIR - ljubav je mrtva, zamijenila je orkestrirana mržnja... NEMAM SE ČEMU NADATI!
Zato, kompanjeros... NO PASARAN... NO PASARAN... NO PASARAN!
I ne zaboravite... kad je Pinnochet crk'o... Ronald Reagan nije znao jeli prazni crijeva ili šalje oružje kontrasima u San Salvador, Margaret Thatcher se ispričala zbog bolesti... ali MILTON FRIEDMAN je došao na sprovod čovjeku čiji uzor je bio podrepak Caudillo Generalisimuss Francisco Franco.
KNOW YOUR ENEMY!
Bonustracks 1/2
NEMANJA
Vilenjak je pisao o mayi, na Inhibitorovom blogu. Evo što je o tome pisao Pooka (Vertebrata, nisi trebao odati Imogena, da Pooka i to ne zatre!):
"Kanta su nazivali Alleszermahler. Rušitelj svega dogmatskog. Kantova filozofija je kompatibilna sa indijskom filozofijom. Kant individualnu stvarnost smatra ljudskim prividom, mayom. Znanost Kant spašava postuliranjem transcendentalnih čistih zorova prostora i vremena i dvanaest transcendentalnih razumskih kategorija (prema sudovima). Transcendentalne ideje krpe rupe ograničenosti ljudske spoznaje i premoščuju ono transcendentno, o čemu razum može tvrditi i da jest i da nije. I to je prema Kantu OBJEKTIVNI ljudski um. Subjektivni, prema njegovom mišljenju nije ni spadao u sferu filozofije. Kritikom etike Kant zahtijeva formu pojedinačne volje, a ne njen sadržaj kao odredbeni razlog volje. To ne znači da sadržaj nestaje ili se minorizira, on samo treba proći kroz kriterijski filter ljudske pristojnost. Koji pojednostavljeno glasi: Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi čini tebi.
A to su čitav ZAKON i proroci. I cijeli taj jebeni, dosadni Kant. Jer je sve što je napisao, napisao je samo zato da bi mogao utemeljiti opravdanost Zlatnog pravila na nezloupotrebljiv način. Jer to je Kant... NEZLOUPOTREBLJIV."
Sve ovo sam citirao zapravo zbog ove finalne opaske: Jer to je Kant...nezloupotrebljiv!
Fenomenalno!
NEMANJA
Weininger si je pucao u BEEthovenovoj sobi u srce! Preventivno, da spriječi zločin.Sjajno je opisao razlog svog odlaska: samo prostak čeka da mu dadu do znanja da je i kad je suvišan!
Nevjerojatan je i opis njegova lica koje je, u smrti, s protokom vremena poprimalo svoj svakodnevni (dobrodušni!) lik! U trenutku pucnja, Otto je imao lice zločin(c)a, bolje rečeno, zločin je uzeo njegovo lice!
Čudesna priča.
P.S.
Beethovena pucanj nije uznemirio, čak ni prenuo. Ludwig je oguglao na takve proplamsaje dramatičnosti i oglušio na njihov pathos. Odavno.
Post je objavljen 02.03.2007. u 09:06 sati.