Svako doba ima svoje čari.Proljeće karakterizira buđenje života općenito,ljeto-vrućina asfalta i bezbrižnost,jesen-nekakva obojana sjeta,a zimu-nekakvo nemirno zatišje.Ove riječi nisu dovoljne da bi opisale sve čari života,ali su barem nekakav njegov uvod.
I kao što svako doba ima svoje čari,tako i svaki dan u sebi nosi ponešto od svakog od njih.Nema ljepšeg nego probuditi se u rano jutro,a ne otvoriti još oči i čuti onaj predivni cvrkut ptica koji kao da je namijenjen samo nama.Kada čuješ tu pjesmu ne možeš ostati ravnodušan,moraš otvoriti oči i pogledati kroz prozor da vidiš svu ljepotu dana koji je ispred tebe,dana koji želiš da dijeliš sa drugima i dana koji želi da podijeli tu nadnaravnu ljepotu sa tobom.
Jutra su najljepši dio dana.Dobivaš mogućnost da kreneš ispočetka,mogućnost da uradiš nešto drugačije ili mogućnost da ostaviš sve kako i jest.Ne bitni su svi problemi koji te okružuju,ne bitna je sva tuga koju možda osjećaš,bitnih je tih pet minuta koje si dobio da spoznaš da ti problemi i ta tuga je tako mala naspram sve one ljepote koju tvoje oko može spoznati i koja tvoje srce može ispuniti,pa makar to bio i samo taj tren.
Kada bi me netko upitao "Što će ti najviše faliti na Zemlji kada umreš?",moj odgovor bio bi JUTRA.Naravno ne bilo kakva,upravo gore opisana,ona lijepa proljetna jutra,tj.zore ili čak i ljetna ako se ranije naravno probudim.Takva jutra moja su utjeha za dan koji slijedi.Niti jedan čovjek,odnosno živo biće ne može mi pružiti bolju utjehu od ove,pogotovo sada.I prije sam ih strašno voljela,a sada imam još jedan razlog više.Čak sam i mislila kako će mi sada jutra postati mrska,zbog činjenice da se neću htjeti buditi,da ću izgubiti svaki smisao i nit života ili da ću smisao pronalaziti samo u snovima u kojima smo on i ja,ali ne...jutra su ta koja mi ga daju i zbog toga sam zahvalna Bogu što mi je dao prije svega vid da vidim tu ljepotu i sluh da čujem tu pjesmu,pjesmu života.
Nismo svjesni čime smo sve okruženi,ne kažem da sam veliki moralista i da tako ajmo reći živim,ali je čudno kako je sve izokrenuto,kako je masu stvari naopačke,kako nema normalnih odnosa,ljudi i svega ostalog ili ako ima onda je to u malim količinama,skoro neprimjetnim golom oku.I kada bi se time pretjerano opterećivali zaboravili bi jutra,jutra koja život znače.
Kada bi se upleli u tu mrežu,mrežu tih izgubljenih duša teško bi ili sve teže bi nalazili onu nit koju možemo lako pokidati i izvući se,pa trčati prema svojoj oazi ili plivati prema površini.
I zato čovječe,pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...
Post je objavljen 01.03.2007. u 21:39 sati.