Danas oko 9h ujutro umro mi je dide.
Kažu da nije lijepo o mrtvima ružno govoriti,pa ću samo reći da ga nisam voljela
(stoga mi nemojte izražavati sućut,loše bih se osjećala)
Za nekoga je smrt mučna zbog boli,za mene je mučna jer mi je neugodno koliko sam ravnodušna.
Ali licemjerna još uvijek nisam!
Nakon dolaska iz škole priopćili su mi tu vijest,a ja sam je primila skroz ravnodušno.
Nisam ga voljela,nije zauzeo nikakvo mjesto u mome srcu.
Nema emocija-sama ravnodušnost!
Ali jesam li ja zato loš čovjek?
Puno bih gora bila kada bih lila suze i pravila se da mi je stalo.
Treba biti realan!Nisam ga imala zašto voljeti(rekla sam,neću ružno o mrtvima,pa se samo nadam da mi vjerujete)
Mučno mi je od same pomisli na to da moram u subotu na pogreb.
Znam da će tamo biti njegova braća i ostala rodbina.
Neki će licemjerno cviliti,neki će možda plakati iskreno,a ja ću samo čekati da to sve završi.
Čekati ću svjesna pogleda zadrtih licemjernih seljaka kojima je trenutačno jedina misao na pameti:
"Gledaj,nanke ne plaču za svojin didom!"
A ja ću misliti:
"Gledaj licemjernih gadova,"silne" su mu ljubavi pokazali u životu,a sada cvile i mene poprijeko gledaju!"
Moj je dan isti kao i svaki!
I sutra će biti isti!
I prekosutra!
Nema nikakve razlike!
Kako je to grozan osjećaj!
(iako znam da nisam kriva)
Post je objavljen 01.03.2007. u 16:00 sati.