Ja nikad nisam mislila da ćeš ti umrit. Barem ne u idućih 20 godina. I ne ovoliko iznenada.
U meni još odjekuje tvoj smijeh, tvoji smiješni zubi, jednostavne naočale i miris cigareta.
Žao mi je strikane što si tako naglo otišao.
Žao mi je i zbog tvoje djece. Teško mi ih je bilo gledati jučer.
Bolilo me srce dok sam gledala tvoju sliku. A nisam imala osjećaj da si tamo. Bilo je preobično i tiho. Kao da nisi došao.
Nekako se bojim da je smrt zagrizla generaciju koju još nije trebala i da će nas nastaviti uzimati.
Srce me steže i guši u grlu.
Kaže tata da se svijet amerikanizirao. Jučer smo te pokopali a danas moramo raditi kao da ništa nije bilo.
Ja sam ti već strašno samosvijesna i odrasla.
Znam da je smrt prelazak.
Ne znam točno gdje, ali sasvim suvremeno vjerujem da ćemo svi na kraju biti zajedno i da nije toliko strašno.
Ali mi idu suze. I u glavi mi zvoni