U životu vidiš i prođeš svašta, ali u nekim situacijama uvijek se javi ta neugodna nervoza.
Čekajući u praznom predvorju da se pojavi itko, gledam te urede hladne i neprijateljske, gomile papira na policama koje šalju signale kao „misliš da ja lako ovdje radit, he he moj druškane, malo si se prešo“. Tu i tamo prođe neko lice koje me odmjeri u stilu „ko je sad ovaj?“ Poželim odmah da ta lica ne vidim nikad više. Vjerojatno bih u gradu okrenuo glavu da me ne prepoznaju, jer kao, oni su me vidjeli tamo, kao da su svjedoci nekog strašnog zločina koji sam počinio javivši se na oglas. Čujem njihove misli dok prolaze kraj mene: „pa neće valjda ovoga zaposlit ! Ha-ha, šta on misli da će meni šefovat“.
„Dobar dan izvolite“ – konačno se pojavi neka ženica sa namještenim osmijehom koji bi me trebao opustiti.
„Ja sam, ovaj, hm, imam razgovor za posao.“- izgovorim to i zamrzim sebe što sam se zbunio u tako banalnoj situaciji, a unutra me očekuju strašni direktori sa još strašnijim pitanjima. Ako slučajno i dobijem posao, lako mi je zamislit za par mjeseci tu ženicu kako mi kroz glasni osmijeh odigrava scenu našeg prvog susreta glumeći naravno mene, zbunjenog i nezgrapnog. „Ha ha, kad si ono progovorio – ja sam, hm, imam razgovor za posao – došlo mi je da puknem od smijeha. Nije mi bilo na kraj pameti da će baš tebe odabrati za direktora.“
Rekli su naravno, da će mi se javiti kad odluče.
Post je objavljen 01.03.2007. u 13:39 sati.