Noćas je svirala neka čudna, melankolična glazba
dok je mostom iz Petrovaradina u Novi Sad ulazilo
veliko hvala genijalcu iz ulice Jovana Cvijića.
Ovo nije pjesma u klasičnom smislu,
ovo su samo emocije što provaljuju
kao i uvijek kad pomislim na premala sazviježđa.
Tako negdje kod tvrđave i ispred Dunava
(što se ipak ne zaustavlja iako pjesma to traži)
grad priča svoju, tako posebnu priču.
Barem je ovdje uvijek bilo ljudi koji znaju zapisati
vraćene poglede iz neke nepoznate perspektive.
Tamburica i violina uz čašu vina i stihove,
nema Divljeg Zapada i secesije što je
od toga romantičnije.
Noćas je svirala neka čudna, melankolična glazba
a ja sam se pokušao prisjetiti zemljovida leđa
kao u pjesmi što me tog trenutka navodila njoj.
Veliko hvala genijalcu iz ulice Jovana Cvijića
kuca na vrata nerazumnog razmišljanja
i pretjeranih emocija koje na ovim prostorima
nisu na cijeni.
No, baš me briga. Ovo i tako nije pjesma
u klasičnom smislu i baš mi je drago
što je ludih ljudi sasvim dovoljno
da one "najpametnije" dovedu u red.
Barem ponekad.
Post je objavljen 01.03.2007. u 12:25 sati.