Najistraženije područje Svemira svakako je Sunčev sustav. Zahvaljujući velikom tehnološkom razvoju posljednjih desetljeća upoznali smo mnoga tijela našeg planetnog sustava iz neposredne blizine.
Sunčev se sustav sastoji od Sunca, 9 velikih planeta i njihovih satelita, te bezbroj manjih tijela raznih veličina od asteroida i kometa preko meteorida pa sve do čestica prašine. Nastankom Sunčevog sustava bavi se posebna grana astronomije, kozmogonija. Pretpostavlja se da je naš planetni sustav nastao prije više od 5 milijardi godina iz jednog dijela međuzvjezdanog oblaka plina i prašine, koji se, zbog gravitacijske sile skuplja i počinje polako rotirati oko svoje osi. Na taj se način prema središtu prikupljalo sve više materijala, pa se tako formiralo i Sunce, naša najbliža zvijezda. Također, međusobnim gravitacijskim privlačenjem čestica prašine i plina postepeno su se formirali i planeti.
U središtu Sunčevog sustava je Sunce, naša najbliža zvijezda, u kojoj se nalazi 99% mase cijelog sustava. Nuklearne reakcije u središtu Sunca daju energiju kojom Sunce grije i osvjetljava ovaj dio svemira.
Razmaci među tijelima Sunčeva sustava veliki su. Udaljenost od Zemlje do Sunca raketa bi prevalila za pola godine, dok svjetlost isti put prevali za samo 8 minuta. Suncu najbliži planet je Merkur. Na sljedećoj stazi oko Sunca giba se Venera, a na sljedećoj Zemlja. Jedan i po puta dalje nalazi se Mars. Ova četiri planeta zovemo unutarnjim (ili terestričkim).
Od Marsa do Jupitera razmak je neuobičajeno velik, jer je Jupiter čak 5 puta dalji od Sunca nego što je Zemlja. Iza Jupitera nalazi se Saturn, zatim Uran i Neptun. Ove planete nazivamo vanjskim (ili jovijanskim planetima, a također i plinovitim divovima.
Posljednji planet Pluton, otkriven je tek 1930. godine, zbog relativno malih dimenzija(znatno manji od našeg Mjeseca) i jako velike udaljenosti (gotovo 50 puta je dalji od Sunca nego Zemlja).
Prostor našeg Sunčevog sustava je golem, od Sunca do Plutona svjetlost putuje više sati. Radi usporedbe znamo da u samo jednoj sekundi svjetlost prevali čak 300 000 km. Radi toga, udaljenosti među tijelima Sunčeva sustava ne možemo mjeriti na jednak način kao što mjerimo udaljenosti na Zemlji. One se mjere tzv. Astronomskom jedinicom (Astronomical Unit, AU), koja iznosi koliko i srednja udaljenost Zemlje od Sunca: 149,6 milijuna kilometara. Tako udaljenost Saturna od Sunca iznosi približno 10 AU, Urana 20 AU, Neptuna 30 AU, dok je Pluton 50 puta dalji od Sunca nego Zemlja.
Planeti se oko Sunca ne gibaju po kružnim, već eliptičnim putanjama. No, planetske staze nisu jako izdužene, osim staza Merkura i Plutona. Plutonova je staza čak toliko izdužena da Suncu mjestimice prilazi bliže od Neptuna.Upravo se proteklih dvadesetak godina Pluton gibao bliže Suncu nego Neptun, pa je u tom vremenu Neptun bio najdalji planet. Neptun je prestao biti najdalji planet 11. veljače 1999. Ravnine u kojima se planeti gibaju gotovo su podudarne: jedino je ravnina u kojoj se Pluton giba položena nešto ukoso.
U području između putanja Marsa i Jupitera nije se formirao nijedan veliki planet, već su tu nastali milijuni manjih planeta koje zovemo asteroidi.Najveći od njih se zove Ceres i promjera je od oko 1000 km. Najveći asteroidi su pored Ceresa, Vesta i Pallas. Pored ovog pojasa gdje se nalazi velik dio asteroida, postoje i grupe asteroida čije putanje prilaze Suncu čak i bliže od Zemlje te grupe asteroida koje borave među vanjskim planetima. Manji asteroidi se zovu meteoridi, a najmanje čestice svrstavamo u prašinu.
Na većim udaljenostima od Sunca, gdje su, za vrijeme stvaranja Sunčevog Sustava, plin i prašina bili prerijetki da bi formirali veća tijela, stvorili su se kometi (slika 4.) koji nam po svom sastavu danas otkrivaju sastav prvobitnog oblaka. Kometi i asteroidi su raspoređeni u dva područja:
Kuiperov pojas počinje odmah iza putanje Neptuna. Objekti iz Kuiperovog pojasa imaju putanje koje nisu mnogo nagnute u odnosu na putanje planeta.
Drugo područje je mnogo dalje i zove se Oortov oblak. Oortov oblak ima oblik ljuske unutar koje se nalazi čitav Sunčev sustav. Njega čine putanje kometa udaljene 1 do 2 svjetlosne godine (skoro pola puta do najbliže zvijezde).
Prilikom približavanja Suncu komet dolazi u toplija područja te isparava. Plin i prašina izbačeni iz kometa se tada nađu pod udarom tzv. sunčevog vjetra koji usmjerava rep kometa u suprotnu stranu od Sunca. Svakim prolazom komet se sve više troši, a oblak oko njega sve više rasipa ispred i iza kometa dok se ne zatvori sam u sebe i pretvori u vrlo rijetki vijenac plina i prašine koji se okreće po putanji nestalog kometa.
Neki od tih vijenaca se nalaze i na Zemljinoj putanji. Prilikom sudara sa atmosferom, čestice prašine velikom brzinom upadaju u atmosferu i izgaraju ostavljajući trag poznat pod nazivom zvijezda padalica ili meteor. U Zemljinu atmosferu također može, iako vrlo rijetko, pasti i neki veći komad materijala asteroidnog porijekla koji se tada, ako dospije do površine, zove meteorit.
Post je objavljen 28.02.2007. u 21:30 sati.