Čudna je ta Australija. Najmanji je kontinent, ali i najveći otok na planeti te šesta najveća država svijeta. A opet, na takvom prostranstvu od 8 milijuna četvornih kilometara (što je otprilike jednako površini Europe bez Skandinavije) živi samo 20 milijuna stanovnika. Budući se nalazi daleko ispod ekvatora, Australija ima nadimak Down Under (skroz ispod), ali je sami stanovnici skraćeno zovu Oz jer prva tri slova (Aus) tako izgovaraju na specifičnom australo-engleskom jeziku, dok sebe zovu Aussies (ozis) tj. Australci. Kako joj je pozicija na južnoj hemisferi, Australija ima izmijenjena godišnja doba, pa je u tijeku zima (počela 21.lipnja), dok će ljeto započeti 21.prosinca.
Zbog dugotrajne izoliranosti od ostalog svijeta, kada se prije 200 milijuna godina Australija odvojila od tada jedinstvene kopnene mase i postala otok, tu su se iz nekoliko prastarih životinjskih vrsta razvile životinje kakvih nema ni na jednom drugom kontinentu. I obratno, u Ozu nema divljih životinja koje žive na drugim kontinentima. Za Australiju su karakteristični marsupijski sisavci ili tobolčari koji rađaju nedovoljno razvijenu mladunčad, pa ih majke drže u svojim vrećama ili tzv. tobolcima (marsupia na latinskom) koji se nalaze na trbuhu i u kojima mladi sišu, sklanjaju se kad osjete opasnost i općenito provode većinu vremena. Najpoznatiji tobolčari su koale i klokani (ima ih 50 vrsta) te tasmanijski vragovi i wombati, smiješne zdepaste životinje kratkih nogu slične malim medvjedima, za koje je karakteristično da koriste samo trećinu energije i vode u odnosu na ostale životinje zbog čega mogu preživjeti u ekstremnim uvjetima (suša, oskudica hrane). No, vrhunac izuzetne australske faune jesu dvije jedine vrste sisavaca na svijetu koja ležu jaja, a doje mladunčad. To su patuljasti bodljikavi mravojed (echidna), nalik dikobrazu, te čudnovati kljunaš (platypus) koji živi u rijekama i potocima, nalik je vidri, s kljunom kao u patke, a pokriven krznom te kožicom među prstima za bolje kretanje u vodi.
U srednjem vijeku pretpostavljalo se da negdje u južnim morima postoji velika zemlja koju je još Ptolomej u 2.stoljeću ucrtao u svoju glasovitu kartu svijeta i smjestio na jugu Indijskog oceana kao ogromni otok. Zato su je srednjevjekovni geografi na latinskom zvali Terra Australis Incognita ili Nepoznata južna zemlja, pa otud i naziv Australija. Svatko će odmah reći da ju je otkrio kapetan James Cook, ali nije baš tako. Portugalski moreplovci su prvi ugledali australsko kopno u 16.stoljeću, dok su Nizozemci prvi pristali na nj 1606.godine, ali ih je loše vrijeme odvratilo od daljnjeg istraživanja kopna. Tek je 1770.godine poznati britanski moreplovac James Cook stigao na istočnu obalu Australije, pristao, istražio je i upisao svoja zapažanja, pa je tako Australija postala kolonija Velike Britanije. Prvobitno je poslužila kao mjesto gdje će Britanci dovoditi svoje najgore osuđenike i tako je 1787.godine stigao prvi kontingent od njih 736, koji su mjesecima putovali u neljudskim uvjetima, a društvo su im pravile 44 ovce. S osuđenicima je u 11 brodova putovalo i ukupno 296 članova posade koji su godinu kasnije osnovali veće mjesto s lukom - Port Jackson, današnji Sydney. Početne su godine bile vrlo teške. Glad i bolesti prorijedili su kako zatvorenike, tako i kolonizatore. No, kada je 1850-tih godina u okolici Sydneya pronađeno zlato, nastupila je zlatna groznica i sve je više običnog britanskog puka putovalo za Oz u nadi bogaćenja i naseljavalo ga. Prvog dana 1901.godine, pod upravom Britanske monarhije, nastala je australska federacija od šest država – Novog Južnog Walesa, Victorije, Tasmanije, Južne Australije, Zapadne Australije i Queenslanda. Kasnije su joj pridodana dva teritorija - Sjeverni Teritorij i Teritorij australske prijestolnice (Australian Capital Territory). Naime, kako su dva najveća australska grada Sydney i Melbourne, naizmjenično bila i glavni gradovi te vodili borbu oko toga, a nijedan nije htio popustiti, Aussies su u pustinjskoj visoravni na pola puta počeli 1908.godine graditi Canberru koja je postala njihova prijestolnica 1927.godine.
Australija je najurbaniziranija zemlja svijeta jer čak 85% stanovništva živi u gradovima, koji su podignuti uz obalu zbog daleko boljih klimatskih uvjeta. Naime, obalno je područje vlažnije, ima zelenila zbog redovitih kiša, pa je i zemlja plodna. S druge strane, u unutrašnjosti kontinenta nalazi se poznata australska crvena polupustinja gdje vladaju ekstremni uvjeti (visoke temperature, suša i škrta flora). Britanski kolonizatori su tu zatekli skupine nomada tamne kože, srednjeg rasta, duge glave i zabačena čela koji su živjeli potpuno primitivnim životom - bili su lovci i sakupljači plodova, nisu nosili odjeću, niti poznavali ratarstvo, stočarstvo ili lončarstvo. Zbog toga su nazvani Aboridžini, od riječi “ab” i “origine” što znači “od početaka”. Koristili su čudna oružja i instrumente - izvorni bumerang bio je komad tankog drveta kojeg su australski domoroci grijali i tako lakše oblikovali u slovo V, s jednim krajem savijenim prema gore, a drugim prema dole, kako bi se vraćao u slučaju da u lovu promaši metu. Didgeridoo (didžiridu) je komad običnog ravnog drveta, dug oko metar i pol kojeg Aboridžini stavljaju u termitnjak kako bi ga termiti iznutra pojeli i tako postao neka vrsta njihove drvene trube koja proizvodi tupi, jednolični zvuk. Bijeli kolonizatori bili su primijetili i čudne životinje koje skaču i do 10 metara u daljinu. Pitali su Aboridžine kako se zovu te životinje, a jedan im je odgovorio “kangaroo”, što je na jeziku domorodaca značilo - “ne razumijem tvoje pitanje”. I tako su životinje prozvane na engleskom - kangaroo, to jest klokan (kengur). Iako izgledaju simpatično, za današnje su farmere štetočine, pa se ubijanjem kontrolira njihov broj.
Smatra se da su Aboridžini nastanili Australiju prije 40 do 100.000 godina došavši iz Indonezije i Nove Gvineje, prelazeći vremenom s otoka na otok. Sa sobom su doveli i pse od kojih su neki pobjegli u divljinu, pa je tako nastao današnji divlji australski pas dingo. Daleku povijest svog kontinenta Aboridžini prepričavaju u pjesmama, pričama i crtežima. Početak svega nazivaju Dreamtime (vrijeme sna) što je po njima razdoblje nastanka ljudi, životinja i zemlje. U samom središtu Australije nalazi se njihovo svetište koje je i najpoznatija ikona Australije - tajanstvena i divovska monolitna stijena od pješčenjaka Ayers Rock. Nagađa se da je to nekada bilo dno prastarog oceana koje se vremenom nakrivilo i sada stršni usred ravne polupustinje. Da bi je obišli, potrebno je u krugu prevaliti devet kilometara. Uzdiže se 348 metara iznad zemlje, a još dvije trećine nalaze se ispod zemlje, dok neki tvrde da je čak četiri kilometara stijene po zemljom. Kada je u predvečerje obasjava sunce, zrnca pijeska djeluju kao mikroskopske prizme pa cijela stijena mijenja boje, od najčešće zagasito crvene do neobično sive i plave. Prvi bijeli istraživač uočio ju je 1878.godine i nazvao po Henryju Ayersu, tadašnjem premijeru Južne Australije. Aboridžini su je oduvijek zvali jednostavno Uluru - velika obla stijena. Za njih je sveta, pa se u njenoj utrobi mogu naći spilje s crtežima na stijenama iz razdoblja Dreamtimea. Prije 18 godina zemlja oko Ulurua vraćena je u posjed Aboridžinima kako bi barem djelomično bile ispravljene nepravde iz prošlosti. Kada je 1787.godine bijeli čovjek prvi put stigao u Oz, domorodaca je bilo oko 300.000 koji su živjeli raštrkano po cijeloj Australiji u 500 različitih plemena. Kolonizatori su ih lako ubijali vatrenim oružjem, tjerali s plodnih i mineralima bogatih područja, pa su morali seliti u najzabačenija, pustinjska područja i do 1901.godine ostalo ih je 67.000. Danas Aboridžini čine samo 1% populacije cijelog kontinenta, a nastavlja ih desetkovati alkohol kojeg su bijelci donijeli na kontinent. Od svih registriranih alkoholičara Australije, njih čak 90% jesu Aboridžini.
Do stijene Uluru vodi jedina autocesta u unutrašnjosti Australija kojom se nakon 3.500 km može stići s južne obale na sjevernu. U srcu Australije nema puno života, ceste su neasfaltirane i prašnjave, zemlja nije pogodna za uzgoj pšenice, voća ili sličnog, ali je dobra za ovčarstvo. Ljudi su zato podigli velike farme na kojima i žive, opskrbljeni tonama hrane i tolitrima vode jer se nalaze stotinama kilometara udaljeni od prvog naseljenog mjesta. Zato svaki farmer ima radio-stanicu i svoj mali avion kao bi mogao u bolnicu ili gdjegod mu zatreba u hitnim slučajevima. Od početnih 44 ovaca, danas ih u Australiji ima preko 165 milijuna, pa ne čudi da je ta zemlja prva u svijetu po proizvodnji i izvozu vune. Australci svoja unutrašnja pustinjska prostranstva zovu “outback” (zabačenost), a odlazak u pustinje ili pješačenje u sličnom okruženju “bushwalking” (hodanje u divljini). No, nisu to klasične pustinje kao npr. Sahara. Biljke su se privikle na sušu i paklene topline, pa njihovo sjeme stoji u zemlji i strpljivo čeka rijetku kišu nakon čega proklije i tako se rađaju niska grmlja, busenja trave, a nakon dužih kiša, vjerovali ili ne, i mnoštvo šarenog cvijeća.
Zbog velikih udaljenosti (od zapadne do istočne obale ima 4.000 kilometara), najbolji način putovanja Australijom jest zračnim putem. Zato je magnat Richard Branson osnovao Virgin Blue koji je pandan britanskom RyanAiru. I mi smo letjeli tom jeftinom kompanijom, a karte se kupuju isključivo kreditnom karticom preko Interneta prije puta. Naš je posjet Australiji započeo u Sydneyu, a prekrasan je bio pogled iz aviona u samu zoru. Činilo se kao da je pred nama živuća razglednica s poznatim dijelovima tog kozmopolitskog velegrada - stjenovite, pa pješčane obale, velika luka s prepoznatljivom Operom te igralište australskog ragbija, uz kriket njihovog daleko najpopularnijeg sporta. Najpoznatiji i najslikaniji simbol grada je Opera House koju zbog svog oblika zovu i “školjka”. Prekrivena je s dva milijuna crijepova koji su zapravo svijetlosive (bež) boje. Da su bijele boje, kako se u prvi mah čini, od refleksije sunca bi svatko u luci bio zaslijepljen. Skupa i kontroverzna gradnja završena je 1973.godine i danas je to najaktivniji umjetničko-kazališni centar na svijetu sa pet i više predstava svakog dana. Karte za plesne, baletne točke, kazališne nastupe i ino unaprijed su rasprodane i prilično skupe.
Bondi beach je najpoznatija plaža, ali neobično mala. Zato treba doći rano ujutro, ali smo ostali zatečeni znakom zabrane kupanja budući u more mogu samo surferi. Jednog od njih pitali smo dasku samo da bi se slikali. Vrlo srdačno nam ju je posudio i popričao s nama. Prije našeg puta Australce smo zamišljali baš kakvim je bio taj tip - plavokosi i preplanuo. No, u četveromilijunskom Sydneyu, ali i cijelom kontinentu, gotovo polovina populacije jest žute rase, zbog blizine Azije. Ima i mnoštvo Engleza, Talijana, Grka i ostalih europskih naroda, a u više smo navrata šetali ulicom i čuli naš jezik. Čak je djevojka zaposlena u robnoj kući bila iz Sarajeva, pa smo popričali s njom. Kazala je da su Aussies lijeni i ne baš sjajni radnici, pa tako iseljenike s naših prostora svaki poslodavac nastoji zadržati jer su na dobrom glasu. Plaće se kreću oko 700 australskih dolara na tjedan što je otprilike 2.900 kuna (pazite, na tjedan!).
Slijedio je posjet planetarno poznatom Sydney Aquariumu s 11.000 morskih životinja, među kojima smo najviše bili fascinirani morskim psima i ražama koji su plivali iznad nas dok smo hodali vodenim tunelom. Do zoološkog vrta Taronga, koji je smješten na poluotoku, došli smo brodom. Otud se pružao pogled na cijeli Sydneya, ali i jahte s transparentima “no war” (aludirajući na tada još nezapočet rat u Iraku) budući je u Ozu prisutno antiratno raspoloženje. Narednog kišnog jutra unajmili smo dva vozila i započeli operaciju - Australijom po lijevoj strani ceste.
Post je objavljen 28.02.2007. u 19:56 sati.